Već 27. lipnja 1981., četvrtoga dana Gospinih ukazanja, djelatnici su čitlučke milicije protuzakonito i bez dopuštenja njihovih roditelja pokupili djecu i odveli ih u čitlučku ambulantu na ispitivanje.
Liječnici (dr. Ante Vujević i dr. Darinka Glamuzina) nisu kod djece mogli ustanoviti nikakav psihički poremećaj niti da je posrijedi bilo kakva bolest. U ponedjeljak, 29. lipnja, na Petrovdan ponovno su se pred njihovim kućama pojavila milicijska i ambulantna kola. Djecu su opet pod prisilom odveli u Mostar na psihijatrijsko vještačenje. U lipnju 2016. godine o 35. obljetnici Gospinih ukazanja u Glasniku mira objavljen je razgovor s dr. Mulijom Džudžom, tada voditeljicom Odjela za psihijatriju, koja je toga dana primila djecu. S njom je razgovarao urednik Glasnika mira Mario Vasilj Totin, a taj razgovor u kojem je opisala svoj prvi i jedini susret s vidiocima prenio je Radio Mir Međugorje.
Dr. Džudža, najprije Vam želim zahvaliti na vremenu koje ste izdvojili za ovaj razgovor u kojem ćemo se pokušati prisjetiti događaja koji je na neki način obilježio početak Gospinih ukazanja u Međugorju.
Hvala Vama na pozivu. Zaista me je uvijek čudilo da me se kroz ovih 35 godina nitko iz Međugorja nije sjetio. Zanimljiva je i činjenica da je to bio ne samo moj prvi susret s vidiocima nego i posljednji.
Dr. Džudža, predstavite se našim čitateljima.
Moje ime je Mulija Džudža. Specijalist sam za neurologiju i psihijatriju. Rođena sam 1937. godine u Mostaru. Potječem iz stare mostarske građanske obitelji. Medicinski fakultet i specijalizaciju završila sam u Sarajevu i jedna sam od najmlađih magistranata i doktora nauka u Bosni i Hercegovini. Na širokom području neurološke psihijatrijske struke pretežno sam se bavila problemima socijalne psihijatrije. Majka sam troje djece od kojih su dvoje liječnici specijalisti, a jedan specijalizirani dizajner za nakit i druge vrijednosne predmete. U vrijeme kad su međugorski vidioci dovedeni k meni na ispitivanje, bila sam pročelnica Odjela za psihijatriju Neuropsihijatrijske bolnice dr. Safet Mujić u Mostaru.
Možete li se prisjetiti dana kada su na Vaš Odjel dovedena djeca?
Da! Iako je od tada proteklo puno vremena, zbog specifičnosti toga događaja još se dobro sjećam svega što se toga dana događalo.
Tko su bili ljudi koji su k Vama doveli djecu?
Djeca su dovedena u pratnji, pretpostavljam ljudi iz Čitluka, ali nisam sigurna. Nisam čak mogla definirati o kojoj se službi radilo, jesu li ljudi u njihovoj pratnji bili medicinsko osoblje iz čitlučke ambulante ili služba iz čitlučkog MUP-a. Pretpostavljam da su bili iz policije. Bili su to relativno mlađi ljudi koji su moram reći bili jako pristojni. S uvažavanjem su se odnosili i prema meni, ali i prema djeci.
Niste znali zbog čega su djeca dovedena k Vama?
Ne, došli su bez ikakve najave i zaista nisam znala zbog čega su djeca dovedena. Jednostavno su uveli djecu u moju ordinaciju, koja se tada nalazila u prizemlju psihijatrije, s molbom da ih primim na razgovor i tu sam ih i primila. Od tada je prošlo 35 godina, ali se još dobro sjećam da su u toj grupi bila dva dečkića i četiri curice različite dobi. Opet kažem, nisam mogla niti pretpostaviti zbog čega su djeca dovedena na psihijatrijsko promatranje niti sam do tada imala sličan primjer. Na licima djece mogao se iščitati strah, pomalo i od mene, ali i svega onoga što se oko njih tada događalo.
Koji je onda bio razlog da su djeca dovedena k Vama?
Djecu su, priznali su u kasnijem razgovoru, doveli po naređenju vlasti iz Čitluka tvrdeći da se djeca nalaze u jednom posebnom stanju i da bih ja trebala utvrditi o čemu se radi. Ja sam trebala utvrditi je li istina ono što tvrde djeca ili su u pitanju određene halucinacije.
Jeste li tada u ponašanju djece primijetili išta čudno?
Ne, ničeg takvoga u njihovu ponašanju nije bilo osim što su, već sam rekla, djelovala pomalo uplašeno.
Jeste li se u dotadašnjoj praksi susreli s nečim sličnim?
S nečim takvim sigurno ne. Iz perspektive psihijatrije kao znanosti znala sam da postoje različiti oblici halucinacija. One mogu biti uvjetovane ili uzrokovane raznim poticajima. Bilo da se radi o određenim duševnim bolestima, raznim refleksnim efektima, narkoticima, raznim psiho-stimulansima itd. Bilo koji psihijatar, čak skromnog znanja i iskustva, može kod pacijenata vrlo lako uočiti sve ove nabrojane elemente i donijeti dijagnozu. No kod ove djece se ništa od toga nije dalo primijetiti. Odmah se na prvu moglo vidjeti da su to i fizički i mentalno potpuno zdrava djeca, kakva i jesu naša djeca sa sela.
Tadašnje su vlasti sumnjale i da su djeca na određeni način zavedena.
Jedan od ove dvojice je pitao, a kroz pitanje pomalo i sugerirao, je li moguće da su djeca na neki način zavedena. U psihijatriji postoje različite metode kojima je moguće vrlo precizno utvrditi postoji li mogućnost je li netko kroz određene sugestije utjecao na njih. No kroz razgovor s djecom odbacila sam i tu mogućnost. S njima se zaista događalo nešto izvanredno.
Sa svakim djetetom ponaosob ste vodili razgovor?
Ne, to je bila grupna seansa u kojoj sam vodila razgovor sa svih šestero zajedno. Sve se nekako odigralo tako brzo da se ni sama nisam snašla, a i za pojedinačne razgovore jednostavno nije bilo dovoljno vremena. Namjera onih koji su djecu k meni poslali, ali i ovih koji su djecu doveli, bila je da se ad hoc donese „određena“ dijagnoza kojom bi se na neki način cijela stvar smirila, odnosno zataškala.
Što su djeca tada tvrdila da vide?
Svih šestero je tvrdilo isto: nakon jakog svijetla vide istu mladu ženu, obučenu u predivnu bijelu haljinu, sa sjajnom zlatnom krunom od zvijezda iznad glave. Govoreći o tome, ostavljala su dojam kao da se radi o nečemu svakodnevnom i uobičajenom, a ne o nečemu izvanrednom, nečemu što nadilazi njihovo i naše poimanje. Vjernica sam muslimanske vjeroispovijesti. Dolazim iz obitelji u kojoj se vjera prakticirala i do vjere se držalo, moj djed je hodočastio u Meku i na to naslijeđe sam jako ponosna. Slušajući djecu kako svjedoče, pretpostavila sam da vide Gospu koju i mi muslimani štujemo kao Merjemu, majku Ise Pejgambera, jednog od petorice odabranih poslanika. Još jedan dakle razlog da dijagnoza, koju sam pri ovom psihijatrijskom vještačenju trebala donijeti, ne smije biti protivna mojoj savjesti i uvjerenjima.
Što se događalo potom?
Djecu sam zajedno s pratnjom otpravila od kuda su i došli, uz dijagnozu: da su djeca svjesna, trijezna i potpuno zdrava i uz opasku da su toga dana umjesto njih u mojoj ordinaciji trebali biti oni koji su ih ovamo poslali. Ono što je još vrlo interesantno jest da nitko nikada poslije nije tražio zapisnik s ovoga susreta niti da se ja o ovome slučaju izjasnim.
Vaša poruka čitateljima Glasnika mira?
Vjerujem da tada nitko nije moga niti pretpostaviti što će se sve kasnije događati i u što će Međugorje izrasti. Nekada malo mjesto koje se ni na karti nije moglo pronaći, postalo je eto mjesto ne samo od regionalnog već i svjetskog značaja. Ponekad se upitam što bi bilo da sam toga jutra, toj djeci koju su protiv njihove volje doveli u moju ordinaciju, postavila dijagnozu protivnu svojoj savjesti i svojim uvjerenjima. Kada je Međugorje u pitanju, ja sam postupila odgovorno i po savjesti. Zato s punim pravom poručujem svima: čuvajmo Međugorje!
