Profesor emeritus Filozofskog fakulteta u Sarajevu dr. Mladen Bevanda, potpredsjednik nedavno osnovanog HAZU-a BiH, bio jedan od pokretača za osnivanje Hrvatskog društva za znanost i umjetnost u Sarajevu, govori o procesu stvaranja HAZU-a, ulozi i poziciji u aktualnom kontekstu i budućnosti te o njegovoj prisutnosti, ne samo u znanstvenom, nego i u političkom životu, posebno u kontekstu Hrvata u BiH.
VEČERNJI LIST: Kakav je osjećaj da se nakon dvadeset i jedne godine osnuje HAZU BiH, i može li se reći da je HDZU u neku ruku nukleus stvaranja Akademije. Kako je tekao taj proces od HDZU do HAZU BiH?
Vaše pitanje pobuđuje živo sjećanje, naviru asocijacije, na neke bitne događaje, povijesne činjenice, oživljava (ne)vrijeme u kojemu se to zbivalo. Podsjetit ću stoga ukratko na važnija događanja koja su prethodila stvaranju HDZU, kako kažete, nukleusa HAZU. Naime, nakon više mjesečnih priprema osnovano je 5. lipnja 1993 g. Udruženje hrvatskih djelatnika u odgoju, obrazovanju i znanosti. Za predsjednika je, između tri kandidata tajnim glasovanjem, izabran prof. dr. Zdravko Pujić, (budući akademik), za dopredsjednika prof .dr. Vlado Sučić, a za tajnika prof. dr. Mladen Bevanda. Udruženje je imalo pet sekcija, i to : 1. za predškolski odgoj, 2. za osnovno školstvo., 3. za srednje obrazovanje, 4. za visoko obrazovanje i 5. znanost. Svaka je sekcija imala čelništvo i svoj program rada. U Sarajevu je tada živjelo oko 460 učitelja, nastavnika i profesora srednjih škola, stotinjak sveučilišnih nastavnika, te oko tridesetak umjetnika - Hrvata. Bili su neorganizirani, zabrinuti, više gladni nego siti, nesigurni, a stanje ionako teško bivalo je sve teže, opasnije. Unatoč granatama i svakodnevnim pogibeljnostima, okupljali smo se i međusobno hrabrili. Na sjednici Upravnog odbora druženja 14. kolovoza 1993. godine odlučeno je da se sekcija za znanost ustroji u posebnu udrugu, u društvo. Nakon toga je imenovana matičarska komisija (Franko Cetinić, Zdravko Milošević, Nikola Filipović i Vlasta-Jelena Žuljić) i prišlo se pripremama. Osnivačka skupština HDZU održana je 18. prosinca 1993. g. u Vrhbosanskoj teologiji, gdje smo se inače sastajali svake subote. To je godina u kojoj se obilježavala 150. obljetnica rođenja glasovitog nadbiskupa prof. dr. Josipa Stadlera. Za predsjednika je izabran prof. dr. Franko Cetinić, za pročelnike odjela: prof. dr. Zdravko Milošević, dr. Nikola Filipović, dr. Vlasta-Jelena Žuljić, za urednika edicije Društva Acta Eruditorun dr. Marko Šunjić, a fra Perica Vidić za predsjednika Fonda za stimuliranje razvoja mladih znanstvenika “Dr. Josip Stadler”. Matičarska komisija je izabrala i prvih trideset redovitih članova Društva, a uvjet je: da su redoviti profesori ili istaknuti umjetnici. Tada smo još uvijek bili u sastavu HKD Napredak. Na svojoj sjednici 21. prosinca 1996. usvojen je Statut Hrvatskog društva za znanost i umjetnost - Societas Croatica Pro Scientiis et Artibus. Nijedna ustanova nije do tog vremena okupila, povezala i organizirala gotovo sve hrvatske znanstvenike i umjetnike kao HDZU. Društvo se prigrlilo s ljubavlju. Radilo se s naročitim oduševljenjem, predano i odgovorno. Demantirali smo staru maksimu: Inter arma silent musae - u ratu nema ni znanosti ni umjetnosti. Podsjetio bih na znanstveni skup od 18. do 21. prosinca 1994. o temi: “Hrvati u BiH - ciljevi i mogućnosti, a upriličili su ga: HDZU i Sveučilište u Mostaru. Iz Sarajeva je doputovalo autobusom, (prošli kroz famozni tunel) četrdeset i pet znanstvenika i umjetnika i predočili trideset referata, priopćenja, a sve je objavljeno u Zborniku s tog skupa. Neobičnost je, pravi kuriozitet, da su se svi sudionici ovog skupa iz Sarajeva nakon toga vratili u svoj grad (opet kroz tunel) - (to je i odgovor onima koji šire glasine kako nas je neka hrvatska politika tjerala na iseljavanje iz Sarajeva, ali odgovor i o nama koji dijele etikete o odanosti Gradu, o domoljublju i slično). Društvo je iniciralo i izradbu Enciklopedije Hrvata. Još 2000. godine osnovano je Povjerenstvo za pripremu utemeljenja HZU na čelu s prof. dr. Nikolom Filipovićem i prof. dr. Jakovom Peharom. Društvo jeste nukleus, ali i mnogo više od toga. I da odgovorim, osjećam se radosno, zadovoljno, pomalo i sjetno jer pojedini uvaženi profesori, znanstvenici, umjetnici nisu doživjeli ovaj dan, ovaj povijesni događaj, a tako su gorljivo promicali potrebu HAZU BiH.
VEČERNJI LIST: Zbog čega je tako dugo trajalo formiranje HAZU BiH i što je pridonijelo da se takav projekt realizira?
Mogao bih to objašnjavati per longum et latum - nadugo i naširoko, ali bit ću kratak. Dugo se tražio osnivač, a to može biti subjekt koji donosi ustav. Nije uvijek bilo ni dovoljno razumijevanja. U biblijskoj knjizi „Propovjednik“ nalazimo pjesmu “O poslu i vremenu” gdje se kaže između ostalog: “Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme, vrijeme rušenja i vrijeme građenja” (itd....). Podsjetio bi da je Naučno društvo BiH osnovano 1952. g, a ANU BiH 1996. g., dakle nakon četrnaest godina. HDZU je pak utemeljen 1993. g., a HAZU 2014. g., nakon 21 godine. To je zaista pravi pothvat, povijesni datum, događaj. Ono što je dobro, povijesno, zahtijeva trud, žrtvu, strpljenje, ljubav. Malobrojni narod skupo plaća svoju posebnost, svoj identitet i subjektivitet. Sada su se, međutim, stekli svi potrebni uvjeti. Snažan vjetar u leđa bilo je osnivanje Hrvatskog narodnog sabora na čelu s predsjednikom. Novo čelništvo Sveučilišta s rektoricom akademkinjom Ljerkom Ostojić nesebično je i konstruktivno sudjelovalo u realiziranju projekta. Poduzetno županijsko rukovodstvo na čelu s predsjednikom Vlade znalo je i htjelo pretvoriti ideju u zakon. I ne na kraju, tu je prof. dr. Jakov Pehat, predsjednik Povjerenstva, neumoran, strpljiv poticatelj, najstariji predstavnik ideje jer nakon smrti prof. dr. Nikole Filipovića neposredno vodi sve aktivnosti u svezi s tim. Nije se nikada obeshrabrio pa ni onda kada su mnogi posumnjali, odustajali od toga, i slično. Utkao je u to mnogo razbora, kreativnosti pa i osobne hrabrosti. Iskreno priznanje zaslužuje Povjerenstvo Sveučilišta kao i matičari, jer su odgovorno i pravodobno, i po savjesti izvršili sve potrebne zadaće. Kažete u Sarajevu? Nažalost, ovdje Rebus sic stantibus - uz ovakve prilike, ne bismo nikad realizirali ovaj projekt, imali HAZU. Znate li, za dvadeset i jednu godinu nismo dobili ni četvorni metar prostora za svoje djelovanje iako smo u jednom razdoblju imali prikladan prostor u ANU BiH, ali smo ga morali napustiti. Još nismo ni na proračunu općine, županije ili Federacije, a u Društvu su znanstvenici, umjetnici, kulturni djelatnici koji su značajno pridonosili razvoju svoga grada.
Ostatak intervjua čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH...
