Čitav je svijet ovih dana, čini se, zaokupljen samo s jednim pitanjem: tko će na kraju pobijediti na američkim izborima - Trump ili Biden? Noćima se ne spava, prate se rezultati iz Arizone ili Pennsylvanije, žučno se raspravlja na “Face”-u ili “Twitter”-u tko je više u pravu, dokazuje se koliko je naša strana ispravna, a koliko ona druga loša.
Svi smo upali u nekakav emotivni oblak u kojem ne vidimo drugu realnost osim realnosti vlastitih osjećaja. To je situacija poput one kada netko na podu napiše broj, pa jedni vide da je napisao broj šest, dok su drugi sasvim sigurni kako se radi o broju devet. A pritom je nekome sa strane jasno kako je i jedna i druga strana podjednako u pravu, ali i jednako u krivu. Naime, nijedna od njih ne vidi da kako je istinitost njihova viđenja “pravog broja” određena kontekstom, njihovim položajem u odnosu na broj, a ne plemenitošću ili iskrenošću njihovih uvjerenja. U biti nam ta uvjerenja sada najviše priječe da vidimo taj širi kontekst koji nas definira, a pritom bi nam najviše pomoglo kada bismo bar na trenutak “zamijenili mjesta” i stavili se u cipele one druge strane. Upravo je u politici ovo posebno naglašeno, jer znamo da političari nikad nemaju jedinstven stav ni o čemu. To je tako, jer u politici nema istine, niti o uspjehu neke politike odlučuje ispravnost naših uvjerenja, već uvijek i samo odnosi moći i tehnike dolaska na vlast i njenog očuvanja. Zato, kada se pitamo tko je pobijedio na Američkim izborima, u stvari se pitamo o tome tko je uspio definirati okvir rasprave, tko kontrolira “priču”?
Dakle, u ovakvim situacijama gdje imamo dijametralno suprotne pozicije o nekoj stvari, međusobno optuživanje jedne i druge strane i traganje za dokazima, uopće neće riješiti spor. Ono će samo obje strane jače zatvara u vlastiti emotivni i ideološki oblak. Tako, dok jedni govore kako je Trump autokrat koji “ugrožava demokraciju”, to kod onih drugih samo pojačava osjećaj i utvrđuje ih u stavu kako je po srijedi izborna krađa.
I pritom će i jedni i drugi iz svog kuta biti potpuno u pravu, ali će takva rasprava biti sasvim jalova i čist gubitak vremena i energije. Zato je bitno vidjeti širi okvir u kojem se odvija ta rasprava - tko kontrolira “priču”? I tu, onda, vidimo koliko je na ovim izborima odlučujuća uloga medija, te kako njihov ishod neće odlučiti ni pritužbe, ni sudovi, ni provjera biračkih spiskova, ni prosvjedi, već samo to tko je uspio nametnuti svoj narativ kao vladajući. Tada vidimo kako nije bitno jesu li Trump ili Biden “u pravu”, već prije to je li Trump svojom izjavom upao u unaprijed pripremljen medijski “okvir” koji ga opisuje kao “autokrata” ili pak Biden, koji sa strane mudro šuti i smješka se, dok njegovi u tišini broje glasove. Ako ne kontrolirate tu “okvirnu priču”, onda su uzaludna objašnjenja i dokazivanja, jer će svako vaše objašnjenje biti viđeno kao opravdanje, a opravdanje kao priznanje krvinje. A Trump je sada upravo u toj podređenoj poziciji da mora drugoj strani dokazivati nešto.
Sjećamo se kako su demokrati četiri godine kukali o tome kako im je Trump “ukrao izbore”, da zbog njihove dreke normalan svijet nije mogao imati mira. A opet, to im nije ništa pomoglo, jer su svojim suzama samo pojačavali okvir Trumpa kao pobjednika, a sebe oslikavali kao luzere. Ne plače se nad prolivenim mlijekom, kaže stara narodna. Hoćemo li sada naredne četiri godine, umjesto kuknjave ljevičara, slušati desničare kako plaču kako im je Biden ukrao pobjedu? Sun Tzu kaže: “Bitke se ne dobivaju na bojnom polju, nego u šatoru vojskovođa koji planiraju strategije i taktike prije polaska u rat.” Očito je da se tu Trump ovoga puta nije snašao, iako je upozoravao na ono što će se dogoditi. Možemo tražiti različite razloge i opravdanja za to, recimo, u tome da je ostavljen na cjedilu od stranke i slično, ali takve rasprave i optuživanja će samo utvrđivati sliku Trumpa kao “luzera” koji se ne miri s porazom. I zato su izbori u Americi završeni, iako se još broje glasovi. Završeni su, iako će se čitava stvar narednih mjesec dana potezati po sudovima. Završeni su, iako pola Amerike vjeruje kako je pokradena, dok je druga polovica uvjerena kako ovi ne žele priznati poraz. Amerika ostaje podijeljena zemlja, sa slabim predsjednikom osporavanog legitimiteta.
Trumpa ćemo pamtiti kao predsjednika koji je imao problem s retorikom, ali i kao predsjednika koji je ispunjavao svoja obećanja. Biden je isluženi političar, kojem iz usta ispadaju bomboni, ali iza njega nema nikakvih djela, pa je i pitanje je što bi to on sada posebno novo mogao i dati nakon pedeset godina u politici? Stoga na ovu priču treba staviti točku i krenuti dalje. Kad izgubiš kontrolu nad narativom, ne kukaš, nego se izmakneš kako ne bi bio hrana protivničkom narativu. Dokazivanje kako si ti ipak u pravu, samo te dublje gura u blato. Naravno da Trump to neće uraditi, jer je pobjeđivanje njegov zaštitni znak. On nije Nixon i nikad neće priznati poraz. Ali, taj njegov “mentalitet pobjednika” sada ga gura u poziciju “luzera”. Zato, ako tko još ima živaca gledati njegovo medijsko povlačenje po blatu narednih mjesec dana, sretno mu bilo. Što god sad uradio, više nećemo gledati onog starog Trumpa koji je tako suvereno znao vladati narativom, pri čemu je izluđivao medije, a oponente dovodio na rub nervnog sloma. Game over.
