Piše: Josip Muselimović/Večernji list
Malo tko je vjerovao da će se na prijelomu osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća, u okolnostima općega gospodarskog kolapsa, komunistički sustav urušiti kao kula od karata. Dalje nije mogao!
Dok je svijet slavio oslobođenje od neprirodnog režima, pred njim se otvorio krater iz kojeg su izbijala vruća postkomunistička iznenađenja. Najednom, oživjela je potisnuta povijest. Razbudile su se nepravde versajskih, londonskih i jaltskih podjela i novih granica. Tisuće nacionalnih, kulturnih, duhovnih i političkih problema tražile su pravedna rješenja i pravedan početak. Sve je trebalo prevladati i krenuti naprijed.
Kako i s kim?
Umorni narodi tragali su za osobom koja će ih na miran, dostojanstven i civilizacijski način izvesti iz tame jednoumlja i priključiti zapadnom, demokratskom, slobodnom svijetu. Malo je zemalja poput Republike Češke u tom imalo sreće. Jer na njezino čelo došao je filozof, književnik i političar Vaclav Havel (1936. – 2011.). Došao je mudar i razborit državnik koji je bez ispaljenog metka i mrtve glave, logora i stratišta, bez zapaljene crkve, džamije, sinagoge i srušenog mosta odradio razlaz sa susjednom Republikom Slovačkom. I tamo, oko njihovih granica, bilo je razloga za ozbiljnije ratne obračune. Razuman čovjek, filozof, k tomu još i pjesnik, znao je što rat nosi sa sobom.
Nasuprot tome, na čelo naših formiranih državnih zajednica umarširali su najgori i najcrnji manipulatori i profiteri. Politički šibicari! Jad i bijeda! Na istoku, odakle je krenula lavina obračuna i poriv za osvajanjem tuđih prostora, na političkoj sceni pojavio se dr. Vojislav Šešelj (1954.), predsjednik Srpske radikalne stranke.
Čovjek je visokih intelektualnih sposobnosti. Najmlađi je doktor pravnih znanosti u cijeloj bivšoj državi. Sveučilišni je profesor. Unatoč visokom obrazovanju, znanstvenoj i sveučilišnoj karijeri, proklizao je u duboke naslage najcrnjeg nacionalizma. Dok pišem ovu kolumnu, u rukama držim njegovu knjigu “Vatikanski projekat lažne hrvatske nacije”. U velikoj knjizi, na 1035 stranica, raspravlja dr. Šešelj o svemu i svačemu.
U VI. poglavlju knjige, na nekoliko stranica, piše da od dr. Ante Pavelića (1889. – 1959.) ništa bolji nisu Josip Broz Tito (1892. – 1980.) i dr. Franjo Tuđman (1922. – 1999.). Oni su, piše dr. Šešelj, na srpskom prostoru i srpskim krajinama projektirali i stvorili lažnu hrvatsku naciju i lažnu hrvatsku državu. Za autora knjige papa Ivan Pavao II. (1920. – 2005.) i papa Joseph Ratzinger (1927.), opasni su i utjecajni članovi moćne masonske lože. Neuka čovjeka nije teško zavesti i povesti ga u krvavo ispravljanje povijesnih “nepravdi”. U izdanju Srpske radikalne stranke ova knjiga doživjela je više izdanja. Kroz promocije obišla je cijeli svijet.
Učenik dr. Vojislava Šešelja, aktualni predsjednik Republike Srbije, ni u čemu ne zaostaje za svojim mentorom. U Glini, za vrijeme žestokih ratnih sukoba, zavedene sunarodnjake ohrabrivao je i riječima poticao: “Vi se, braćo, ne borite za nešto što nije vaše, nego se borite da ostane srpsko, kao što je oduvijek i bilo. Nikada Srpska krajina neće biti Hrvatska niti će Banija natrag u Hrvatsku. Kada mi, pravi srpski radikali, pobijedimo režim Slobodana Miloševića, vi ćete, braćo, živjeti u jedinstvenoj državi. Vi ćete živjeti u Velikoj Srbiji.”
U vremenu potpuno poremećenih odnosa, u krvavim godinama posljednjeg rata, aktualni predsjednik Republike Srbije savio je svojih 199 centimetara, sagnuo se do zemlje i pod svijećom, kamom i zastavom, položio prisegu i ponosno uzviknuo:
“Ja sam četnički vojvoda!”
U tom zanosu, kao mladac sa svojih tridesetak godina, iz skupštinskih klupa prijetio je riječima: “Za svakog Srbina mi ćemo ubiti stotinu muslimana. Jedan za stotinu!”
“Ovako može govoriti samo čovjek koji je crnji od crnoga đavla”, kako reče slavna srpska glumica Jelisaveta-Seka Sabljić.
Zavedenim i zaluđenim ljudima treba samo staviti šljem na glavu, dati im pušku u ruku i – eto rata i pokolja. Ovakvo ponašanje političara s jedne, druge i svake strane opasnost je koja ne može biti veća. Čelnike koji se razmeću riječima zla nužno je poslati u ropotarnicu povijesti. Jer živimo na prostoru koji je opterećen hipotekom minulih nesporazuma, krvavih i svakakvih nevolja. Živimo među posvađanim brdima kojima povijest nikada nije bila opomena, a kamoli učiteljica.
Davno je naš nobelovac Ivo Andrić savjetovao:
“Svaku svoju riječ pritisnite svom težinom tijela i provjerite njenu nosivost. Omućajte njome usta kao što to radi dobar vinar kada proba vino pa tek onda pustite je vani.”
Ovaj nauk nije naučio aktualni hrvatski predsjednik pa svojim pričama o sapunu i parfemu spušta se na razinu dijaloga kumica s dolačkog placa koje prodaju mladi krumpir, blitvu, mrkvu i rotkvicu. “Moj Zorane, jabuko sa grane”, ovako je govorila moja pokojna baka Iva kada bi je nešto iznenadilo i zateklo.
Ovu kolumnu pišem u tjednu u kojemu se slavi dvadeset i peta obljetnica od potpisa Daytonskog mirovnog sporazuma. Od visokog predstavnika međunarodne zajednice i veleposlanika najmoćnijih zemalja svijeta, kada se već miješaju u sve stvari i o svemu odlučuju, volio bih čuti odgovor na ovih pet pitanja:
Kako je moguće da se na čelu zemlje nalazi čovjek koji je niječe i sustavno radi na njezinu nestanku?
Kako je moguće da u jednoj zemlji dužnost predsjednika Vlade obavlja osoba koja je, na Vrhovnom sudu, optužena za koktel najtežih, najcrnjih i najprljavijih kaznenih dijela počinjenih u okolnostima narodne ugroze i elementarne nepogode?
Kako je moguće da se na mjestu čelnika obavještajne zajednice nalazi osoba koja je na Vrhovnom sudu optužena za teško kazneno djelo?
Kako se na mjestu ministra civilnih poslova može nalaziti osoba nad kojom su se nadvili najcrnji oblaci velikog ratnog zločina, iz čijega ormara vire i ispadaju kosti pobijenih sugrađana?
I konačno, kako časnu dužnost suca Vrhovnog suda može obnašati osoba koju je čelnica Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća optužila za primanje mita u iznosu od 100 tisuća eura? Zašto? Zato da bi jedan kazneni predmet usmjerila u drugom smjeru i kaznenu odgovornost sina sarajevskog tajkuna prebacila na leđa nedužnih romskih mladića. Sveti Augustin (354. godina našeg vremena), najutjecajniji kršćanski mislilac antike, napisao je:
“Kada se od države odmaknu zakoni, što je to nego razbojnička pećina.”
U tjednu dvadeset i pete obljetnice od potpisivanja Dayonskog sporazuma pitam se – zar naša zemlja nije pretvorena u šaroliku hajdučku pećinu?
Ljudi koji su rođeni 15. prosinca 1995. godine, na dan potpisa Daytonskog sporazuma, danas su punoljetne, odrasle i osobe zrele životne dobi. Nažalost, zemlja njihova rođenja nije odrasla niti je postala zrela. Jad i bijeda od države!
I slijep čovjek vidi da se u našem političkom, pravosudnom i gospodarskom svijetu nataložilo previše mulja i da se dobrom nije nadati. Susjedna Republika Hrvatska, s puno napora, u razdoblju od 2005. do 2011. godine uspješno je svladala očekivane i neočekivane prepone i priključila se europskoj zajednici uljuđenih naroda i nacija.
Druga, susjedna Republika Srbija, za isto vrijeme spotakla se na polovini puta. Kada su u pitanju naša zemlja – BiH, Srbija, Kosovo, Crna Gora i Sjeverna Makedonija, na pregovaračkom putu ostale su bez odlučne podrške međunarodne zajednice. O tom najbolje svjedoči posljednji događaj u Republici Srpskoj.
Visoki predstavnik međunarodne zajednice Valentin Inzko robusnom Miloradu Dodiku ostavio je rok od šest mjeseci da sa studentskog doma na Palama skine ploču koja nosi ime ratnog zločinca Radovana Karadžića. Što se dogodilo?
Ploča nije skinuta za šest mjeseci. Skinuta je šesti dan od izdane zapovijedi.
Sve dok se ne urede granice i odnosi među državama bivše Jugoslavije – ja tako mislim – i dok se svi ne nađemo u okviru Europske unije, Balkan će i dalje podrhtavati i prijetiti sukobima. Nezadovoljstvo raste iz dana u dan. Najhrabriji progovaraju:
Tko je samo jednom ušao u kazalište i na daskama koje život znače doživio slavnu srpsku glumicu Jelisavetu-Seku Sabljić (1942.), zavoljet će teatar i njemu se do kraja života vraćati. Na prste jedne ruke takve dramske umjetnice mogu se nabrojati.
U vremenu potpune radikalizacije srpskog društva suprotstaviti se čovjeku koji je vojsku i policiju, diplomaciju i administraciju, pravoslavni križ, vladike i patrijarhe, televizijske antene i žute novine stavio pod svoju kontrolu i zapovjedništvo, dostojno je ordena za hrabrost – i poručiti mu:
“Znam ja tebe, đubre jedno! Jadna je majka koja te je rodila. Crnji si od crnoga đavla!”
Za jednu ženu, osobito.
Osobito i zbog toga što su se, prije nje, na žestokom udaru vladajuće klike našle europske kazališne veličine Miki Manojlović, Kokan Mladenović i Svetlana Ceca Bojković. Poredak nema milosti!
Čula je slavna glumica da ju je zastupnik Marko Altarić iz skupštinskih klupa pozvao da ode iz zemlje, a njezina kolegu, također velikog i legendarnog glumca, redatelja i scenarista Dragana Bjelogrlića da ispuni svoje obećanje i napusti Srbiju.•
