U prošloj kolumni sam pisao o svome ocu, njegovoj preranoj smrti i očekivanjima da ja nastavim njegov put i postanem svećenik. Neposredno prije smrti moj otac, kao jedan od glavnih savjetnika predsjednika Metodističke crkve u Gani, išao je u obilazak svoje parohije. Dobivao je dosta darova, zlatnog prstenja, satova itd. Sada kako leži mirno u smrti jasno da njemu baš ništa nije potrebno niti mu je vrijedio i novac što je imao.
Sve to sam mogao i ja ili netko drugi uzeti, ali imao je nešto drugo što nitko nije mogao uzeti. To je njegovo ime i prezime, kao i dojam koji je ostavio na ljude iza sebe. Zbog tog snažnog, pozitivnog dojma koji je ostavio na sve s kojima je došao u dodir, na njegov pogreb su bili prisutni svi vjernici, i kršćani, katolici i protestanti, muslimani i fetišisti.
On je bio pokopan kao velikan. Zadnji put kad sam bio u Gani bio sam u posjet novoj crkvi koja je građena i posvećena njemu. To je ono što ne umire niti potamni kod svakog čovjeka. To je zadnja lekcija i savjet koji mi je dao moj otac čak u smrti. Zadnja mi je očeva lekcija ostavila snažan dojam na moj daljnji život. Svi su očekivali da ću nastaviti očevim putem. Neki su čak izravno savjetovali, ali ja sam definitivno bio protiv toga jer sam sebe ispitao i došao do zaključka da ne bih mogao biti ni blizu razini koju mi je otac postavio. Kako nisam imao unutarnji poziv prema svećenstvu, odlučio sam se za drugo. Nastavak školovanja pa onda dalje. Prvo sam se zaposlio kao profesor biologije u srednjoj školi u Gani, National Secondary School. Pomagao sam majku i dva mlađa brata svojom plaćom kako bi živjeli i školovali se. U međuvremenu sam tražio mogućnost daljeg školovanja. Pojavio se u novinama javni natječaj za školovanje u inozemstvu.
Kako se nisam uspio upisati kod kuće na medicinski fakultet jer prima veoma mali broj ljudi, a i poznanstvo pored akademskog dostignuća igralo je ulogu za prijem, odlučio sam prijaviti se za mjesto na tom natječaju. Nakon prijave, dugo sam uzaludno čekao poziv iz ministarstva za visoko školstvo koje se nalazi u glavnom gradu Akre (Accra). Jednog sudbonosnog dana odlučio sam ići osobno pitati u čemu je stvar.
Kada sam stigao, negdje oko dva sata poslijepodne, našao sam se u tom uredu i pitao za razlog što čekam tako dugo. Tada je službenik pogledao u knjigu i odgovorio mi da su me pozvali još ranije, ali nisam došao na intervju. Prava istina je da su me možda na papiru pozvali, ali zasigurno netko je “zaboravio” poslati moju pozivnicu na intervju. To je bilo za one koji hoće studirati u zapadnim europskim zemljama, a tamo hoće ići svi potencijalni studenti. Istočna Europa je tada još bila nepoznanica. No, taj službenik me obavijestio da je upravo tada u tijeku intervju za one kandidate koji hoće ići na studij u istočne Europske zemlje. Pitao sam ima li tu medicine. Odgovorio je da ima pa sam pristao da me upiše u listu kandidata. Kada sam došao na red, ušao sam u sobu gdje sjedi dvanaest članova. Svaki te pita bilo kakvo pitanje, što hoće. Odmah sam uvidio da tu ne igra akademsko dostignuće, već na prijavi se zna da imaš akademske uvjete. Tu su jedino tražili da vide na licu mjesta kakav si čovjek, i ako budeš biran, kako ćeš predstaviti svoju zemlju u tako dalekoj zemlji. Drugim riječima, kakav ćeš biti predstavnik svoje zemlje u tuđini, možeš li opravdati očekivanja.
Odgovorio sam na sva pitanja koliko sam mogao. Na kraju su me pitali, gdje bih volio otići studirati ako budem biran. Ja sam izabrao Istočnu Njemačku, ili Jugoslaviju. Izabrao sam Jugoslaviju jer sam i ranije vidio Tita kad je bio u posjetu u Gani. Nakon tri mjeseca otkako sam bio na intervjuu za studij medicine, nije bilo nikakve riječi iz ministarstva, pa sam se pomirio sa sudbinom da sam opet odbijen. Onda jednog dana u predvečerju stigao je poštar kod mene kući.
Rekao mi je da ima za mene telegram. Ja sam mu rekao da je pogriješio i da je telegram za moju majku. Tada kod nas telegram obično znači da je netko umro, a ja nisam imao baš nikoga tko bi umro, a moja majka ih je imala dosta koji su mogli umrijeti. Poštar je inzistirao da je to za mene pa sam primio i potpisao. Na moje veliko iznenađenje tamo je bilo napisano “Pripremi se za tri dana ideš u Jugoslaviju studirati medicinu. Tako je sve krenulo.
Ime i prezime ti nitko ne može uzeti. Kao ni dojam koji ostaviš na ljude!Kad bi svi tako razmisljali i tako se ponasali.Nazalost radi se obrnuto!