Zvuči kao dobar igrokaz, ali s dvije strane entitetske granice u Sarajevu u samo dva dana održani su skupovi potpore američkim predsjedničkim kandidatima Hillary Clinton i Donaldu Trumpu. U federalnom, većinski bošnjačkom Sarajevu pružala se potpora demokratskom, a u Istočnom Sarajevu, većinski srpskom, nekoliko umirovljenika agitiralo je za republikanskog kandidata.
Teško je razumjeti razloge američke “predizborne kampanje” u dva dijela Sarajeva. Osobito ako se oni stave u kontekst politike SAD-a prema ovoj državi. Clintonovi su tvorci Daytona, protiv kojega su tada bili bosanski Srbi. Sada su njegovi najveći zagovornici jer im je donio Republiku (Srpsku). Bošnjaci su puno lakše prihvatili mirovni sporazum, ali kada su shvatili da su njime izgubili Republiku (BiH), najradije bi ga rušili. Odnosno, uredili bi državu bez entiteta i županija. Dok sarajevski Bošnjaci i Srbi podržavaju kandidate za američkog predsjednika koji personificiraju suprotnu politiku od one koja im je od njih nametnuta, Hrvati su kao i obično po strani. U zemlji apsurda naravno da je i to normalno.
Kampanja američkih izbora u BiH zapravo samo svjedoči o dubokim podjelama unutar zemlje. Rijetko što zajednički podržavaju ili slave tri bh. naroda. Poput izbora za američkog predsjednika, tako se BiH dijeli i kada su u pitanju odnosi prema drugim globalnim pitanjima. Srbi na Ruse i njihove saveznike gledaju prijateljski, Bošnjaci takav odnos imaju prema islamskim, a Hrvati prema zapadnim zemljama. Tako se različito gleda i na ratove, poput palestinsko-izraelskog sukoba ili krize u Ukrajini. Dakako, različit je odnos prema državama u regiji. Hrvatsku, Srbiju ili Tursku u BiH doživljavaju prijateljskim samo sunarodnjaci ili “braća po vjeri”.
Dugačak je popis onoga što BiH dijeli unutar nje same. Svaki narod ima svoj jezik, svoje pismo, simbole, svoje blagdane i praznike... Još veći je problem što imaju različite povijesne istine, percepcije sadašnjosti i vizije budućnosti. Tri nacionalna područja podijeljena su (ne)vidljivim granicama. Znali su to i Amerikanci kada su tri zaraćene strane pozvali u Dayton. Svojim autoritetom i silom natjerali su ih u nesavršeni mir.
Jedino oko čega se tri naroda u BiH slažu je da bez angažiranja SAD-a nema trajnog rješenja krize u BiH. Zato Bošnjacima i Srbima nije svejedno tko će biti budući predsjednik SAD-a iako teško mogu raspoznati što im konkretno donosi ijedan od dva moguća ishoda izborne utrke. Ni Hrvati to ne znaju, iako već odavno upozoravaju tvorce Daytona kako su izigrani. Daytonski, a posebno Washingtonski sporazum, koji mu je prethodio, pretrpio je drastične promjene na njihovu štetu. Kako bi se narodi u BiH bar oko nečega počeli slagati, bilo bi potrebno vratiti duh Daytona i slovo Washingtona. Onda bi se u BiH i na domaćim i na stranim izborima navijalo za najbolje, a ne za “naše” i “njihove”.
