Nema značajnije osobe u povijesti BiH koja tako snažno simbolizira povezanost Hercegovine s Bosnom od kraljice Katarine Kosače-Kotromanić. Vjerojatno je jedan od rijetkih državnika na svijetu za kojim narod tako dugo tuguje. U znak tuge i pijeteta za kraljicom žene Kraljeve Sutjeske šest stoljeća nose crne marame. Ona je iz tog kraja pobjegla pred osmanlijskom vojskom i umrla u Rimu, daleko od doma. Još dalje od djece. Bijele marame nosile su žene prije nego što je umrla, a nakon njezine smrti stavile su crne i od tada ih ne skidaju.
Ne zna se pouzdano kada je Katarina rođena, no pretpostavlja se da je riječ o 1424. Ali zato se zna da je umrla 25. listopada 1478. Upravo je dan kraljičine smrti uzet za obilježavanje njezina 600. rođendana. Akademska zajednica, kulturne ustanove, Katolička crkva, svatko iz svog kuta, osvjetljavao je lik i djelo pretposljednje ili, kako neki tvrde, posljednje bosanske kraljice.
Rođena je u Blagaju kod Mostara, tadašnjem političkom i gospodarskom središtu Humske zemlje (današnja Hercegovina sve do Dubrovnika), čiji su materijalni ostaci i danas vidljivi na klisuri iznad izvora rijeke Bune. Njezin otac borio se za stabilnost Humske zemlje pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s Istoka održavao prijateljske odnose s rodom Kotromanića, bosanskih kraljeva i banova. Iz tih odnosa izrodio se brak njegove kćeri Katarine Kosače i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim su brakom Hercegovina i Bosna bile ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti predstavnike Crkve bosanske iz svoga kraljevstva, 22-godišnja Katarina prešla je s bosansko-humskog krstjanstva na katoličanstvo i postala franjevkom Trećeg reda. Štuje ju se i kao blaženu.
Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević proglasio ju je kraljicom majkom i s tom ju je titulom zatekao i pad srednjovjekovne Bosne pod tursku okupaciju 1463. Turci su zarobili dvoje njezine djece, odveli ih u roblje te preveli na islam. Katarina se uspjela spasiti bijegom u Dubrovačku Republiku, a potom je utočište našla u Rimu, gdje je ostala do smrti. U progonstvo je ponijela i sve kraljevske oznake (i krunu) koje su se prenosile s kralja na kralja, simbole kraljevske moći, a sve to govori u prilog činjenici da je ona, zapravo, bila posljednji personalni simbol Kraljevstva. Do kraja života zalagala se za oslobođenje svoje zemlje i djece. Molila je papu da joj pomogne. Papa Pio II. je u Anconi 12. kolovoza 1464. nekako okupio vojnike, uglavnom iz Venecije. Bio je spreman s njima krenuti u oslobađanje Bosanskoga Kraljevstva. No, tri dana poslije Papa je pod nerazjašnjenim okolnostima umro. Vjeruje se da je namjera prokazana i da je otrovan.
Kraljica je prije smrti u oporuci napisala da Bosansko Kraljevstvo prenosi na svoju djecu ako se ikada izbave iz ropstva i budu odana katoličkoj vjeri, a ako se to ne dogodi, onda ga daje tadašnjem papi Sikstu IV., odnosno Svetoj Stolici. Kako se djeca nikada nisu vratila, Bosansko Kraljevstvo ostavljeno je Kraljevstvu Božjem (Svetoj Stolici). Pokopana je u Rimu, u crkvi Aracoeli, gdje su i danas njezini posmrtni ostaci.
Kraljica se ni nakon šest stoljeća ne može vratiti kući. Ni kruna posljednjeg bosanskog kralja. Na tom putu stoje mnoge zapreke. Ponajviše što danas nedostaje hrabrosti i strategije koje je imala Katarina Kosača. Ni kod njezinih sunarodnjaka, ali ni kod onih kojima je ostavila krunu. Da je tako, svjedoči i činjenica kako je u mjestima gdje je kraljica stolovala i izgradila šest crkava i samostana katolika tek simboličan broj. A papa u dvjema državama gdje žive Hrvati katolici nije posjetio samo njezinu rodnu Hercegovinu.
