U tjednu u kojemu polovica zemlje slavi Dan neovisnosti, a svaki njezin kutak Dan žena, u utorak, 8. ožujka ove godine, po tmurnom, kišnom i prohladnom vremenu, na platou Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače okupila se skupina prosvjednika. Tražili su odgovor na jedno pitanje, za kojim, ni manje ni više, nego dvadeset i jednu godinu traga i obitelj mučki ubijenog generala Vlade Šantića.
Duje Šantić, razočaran i umoran od trakavice koja je obilježila godine njegovog odrastanja, vapi za odgovorom na pitanje:
Gdje se nalaze kosti moga oca? Želim ga na dostojan način pokopati. Želim znati gdje je njegovo grobno mjesto i gdje mogu doći i zapaliti svijeću u znak pijeteta i ponosa. To, i ništa više, govori mi pri svakom susretu.
Koliko traje ova trakavica, toliko traje i moje odvjetničko posrtanje. Sve je jasno, kao što su jasni sunčani hercegovački dani, ali – nikako do pravorijeka.
Moj vid je dobar i očuvan. Samo za sitna i zbijena slova trebam pomoć naočala. Sve vidim. I nadaleko.
Sve je to tako, ali nikako ne uspijevam odgovoriti na pitanje – tko je ubio generala Vladu Šantića, tko je ubio ministra Jozu Leutara, tko je ubio gospodarstvenika Jozu Kafadara i tko, ni krivu ni dužnu, ubi najbolju i najuspješniju – Hercegovačku banku? Teška su ovo ubojstva. Veliki su ovo zločini. S ovim teretom ne može se daleko stići. Sveti Toma Akvinski, mudar svećenik i filozof, kaže:
Kada se od države odmaknu zakoni, to je obična razbojnička pećina. To i – ništa više.
Eto, ja bih se želio odmaknuti od te razbojničke pećine. Dvadeset i jednu godinu pišem, pitam i tragam za počiniteljima teških kaznenih djela.
Godina za godinom i na koncu, sve bi moglo završiti pučkom poskočicom – uzalud vam trud, svirači!
Ja, ipak, mislim da to tako neće biti. Put do pravde može biti dug, ali i on, kao svaki drugi, ima svoj kraj.
U uredskoj arhivi potražio sam prepisku. U ruke mi dođe kopija pisma od 11. studenoga 1995. godine. Pismo je staro 21 godinu. Izblijedjelo je. Može se čitati. Pisao sam hrvatskim dužnosnicima koji su zasjedali u američkoj vojnoj bazi u Daytonu. Pisao sam i molio za pomoć.
Prigodom vašeg boravka u SAD-u, u kontaktima s najvišim dužnosnicima bošnjačko-muslimanskog naroda, najvećim dužnosnicima svjetskih organizacija i asocijacija, nastojite doznati što se dogodilo s gospodinom Vladom Šantićem, generalom koji je 8. ožujka ove godine izveden iz hotela Sedra u Bihaću i nestao.
Istraga je trajala godinama. Spis je lutao od nemila do nedraga, da bi konačno došao u nadležnost Županijskog tužiteljstva u Bihaću.
Koncem listopada prošle godine (26.10.) dobio sam odgovor iz kojega je zaiskrila nada:
Po mojoj procjeni, kao postupajući tužitelj, smatram da će optužnica u ovom predmetu biti podignuta u prosincu ove ili u siječnju iduće godine.
Prođe prosinac, prođe siječanj, a optužnice ni na vidiku!
A sve je jasno!
Zna se tko je zapovjedio da se general izvede iz hotela i tko je to učinio. Zna se tko ga je u predvorju hotela razoružao i tjelesno zlostavljao.
Sve se zna, ali nikako doznati tko ga je lišio života.
Dok se “intenzivno” tragalo za ubojicama generala Vlade Šantića, u našem glavnom gradu, usred bijela dana, 17. ožujka 1999. godine, odjeknula je eksplozija. U vozilu kojim je upravljao Zdenko Ćosić, a do njega sjedio ministar Jozo Leutar, eksplodirala je podmetnuta naprava. Ministar je bio teško ozlijeđen. Nekoliko dana kasnije, podlegao je.
Ni njegov vozač Zdenko nije puno bolje prošao. Preživio je tjelesne ozljede i s puno napora sve ono što mu se u prljavom sudskom procesu htjelo staviti na dušu. Ni kriv ni dužan, našao se u izmišljenoj postrojbi atentatora.
Netko “pametan” odlučio je sastaviti ekipu atentatora i optužiti ih da su oni, po paklenom planu i naumu, ubili doministra unutarnjih poslova. U tom predmetu, s kolegom Mariom Bogdanovićem, odvjetnikom iz Mostara, branio sam prvooptuženog generala Ivana Andabaka. Zamalo i sam ne platih grijeh sudjelovanja u tome kaznenom predmetu.
Naime, aktualni ministar unutarnjih poslova Mehmed Žilić (e, moj Mehmede!), 5. studenoga 2001. godine uputio je priopćenje za javnost, u kojemu, uz ostalo, piše:
Sva događanja vezana uz ime Jadranka Lučića dio su kampanje uglednog mostarskog odvjetnika Josipa Muselimovića koji je, objavljivanjem podataka iz sudskog istražnog spisa, doprinio da se predmet nepotrebno zakomplicira i za trenutak skrene tok istrage u krivom smjeru.
Zamislite – u krivom smjeru!
Po logici ministra unutarnjih poslova, obrana je trebala nijemo promatrati kako sedmoricu nevino osumnjičenih ljudi organizirano žele proglasiti krivima. A kriminal, u gustim slojevima, omotao se oko onih koji su pozvani štititi društveni i pravni poredak.
Vlada FBiH je 7. 4. 2000. godine donijela odluku da će osobi koja otkrije počinitelje ubojstva ministra Leutara, po pravomoćnom okončanju kaznenog postupka, isplatiti milijun maraka.
Uvjet svih uvjeta bio je okončanje kaznenog postupka. Ne poštujući odluku Vlade, odobrena sredstva su odmah podijeljena.
Iznos od 250 tisuća maraka isplaćen je osobi koja je “unajmljena” lažno svjedočiti. Dvije stotine i pedeset tisuća maraka nestalo je “okolo”.
Dopisom broj 12-120, od 26. 1. 2001. godine načelnik MUP-a piše Raiffeisen banci u Sarajevu:
Predstavnici Međunarodne zajednice uključeni su u rad na ovom predmetu. Stoga na račun, koji u prilogu dostavljam, isplatite 500 tisuća maraka.
Ovaj kazneni predmet okončan je oslobađajućom presudom 15. 1. 2004. godine. Novac je, do posljednje marke!, podijeljen tri godine ranije.
I ono što je najtragičnije – “unajmljeni” svjedok, inače okorjeli kriminalac, nije kazneno gonjen zbog počinjenja kaznenog djela lažnog svjedočenja.
Nitko od onih koji su podijelili milijun maraka nije pozvan novac vratiti u proračun FBiH. Jednu od najsvjetlijih stranica poslijeratnog pravosuđa ispisao je sudac Salem Miso. Odolio je svemu i svačemu i donio oslobađajuću presudu.
I u ovom predmetu sve je jasno.
Godinama govorim da će oni, koji žele riješiti pitanje ubojstva ministra Joze Leutara, sve što ih zanima naći u spisu Županijskog suda Sarajevo, broj K-28/1. Naravno, ako je spis očuvao svoju nevinost i izvornost.
Na koncu, i bivši glavni tužitelj Županisjkog tužiteljstva Branko Šljivar rekao je da će predmet biti riješen za pet minuta kada država bude željela da se to pitanje riješi.
U proljeće 2001. godine, u središtu Mostara, dogodilo se još jedno mučko ubojstvo. Uz pomoć tenkova, helikoptera, dugih cijevi i kapuljača, u osvit jutra, ubijena je najbolja i najuspješnija privatna banka.
Četiri tisuće poduzeća i stotinu tisuća štediša ostali su bez svojih sredstava. A Agencija za bankarstvo, u postupku revizije i nadrevizije, ustanovila je, i urbi et orbi, obznanila da u Hercegovačkoj banci nije bilo kriminalnih radnji.
S pokojnim Žarkom Bulićem, odvjetnikom iz Sarajeva, tužio sam i tražio izdavanje privremene mjere. Uzalud!
Ispriječila se Bečka konvencija, a uz to i imunitet koji je visoki predstavnik dao počiniteljima ovog vandalskog, barbarskog, nezapamćenog bankarskog incidenta.
Posljedice ubojstva privatne banke bosanskohercegovačkih Hrvata i danas se osjećaju.
Ako vas, kao putnika i namjernika, putovi navedu u središnju Bosnu, zastanite u Vitezu. Zastanite, i vidite što su i u neuređenoj državi uspjeli uraditi vrijedni, pametni i ponosni ljudi.
Ako vam se posreći, moguće je da za vrijeme boravka u Vitezu upoznate Dragana Kafadara, uspješnog gospodarstvenika, i čovjeka s kojim možete ugodno razgovarati o književnosti Ive Andrića, arheologiji Đure Baslera, kulturnom djelovanju bosanskih franjevaca. Možete razgovarati o svemu.
Ipak, suzdržite se i ne pitajte ga za sudbinu oca Joze, sposobna i omiljena gospodarstvenika, mučki ubijena 27. svibnja 2014. godine.
Sačekan je i ubijen usred bijela dana.
Usred mjesta, zamalo u dvorištu obiteljske kuće!
Primiče se druga godišnjica. Istraga tapka u mjestu.
Rekao sam, a to ću još jednom ponoviti – nadam se da počinitelji ubojstva Joze Kafadara neće imati zaštitu kakvu dva desetljeća imaju ubojice generala Vlade Šantića i ministra Joze Leutara.
Pišući o ovim predmetima i svojim odvjetničkim mukama, sjetih se uzrečice dr. Zvonka Miljke:
Nema veće kletve od one: Dao Bog, pa bio odvjetnik u ovakvoj postdaytonskoj Bosni i Hercegovini!•
