To što nam je agencija Fitch podigla kreditni rejting za jedan stupanj uz pozitivne izglede izuzetno je dobra vijest za Hrvatsku. Činjenica je, doduše, da nas različite agencije različito procjenjuju, pri čemu je naš rejting po agenciji Moody’s još uvijek neinvesticijski, dakle u statusu “smeća”. No i ta je agencija u ranijim izvješćima najavila da bi Hrvatskoj odjednom mogla dodati više “kvačica” u slučaju izglednog ulaska u eurozonu pa su i tu mogući pozitivni pomaci.
Najviši kreditni rejting koji je jedna od vodećih rejting-agencija dala Hrvatskoj u povijesti premijer Plenković u subotu je iskoristio da bi se pohvalio kako je do toga dovela politika njegove Vlade. No pitanje je koliko će na ovu vijest pozitivno reagirati prosječan Hrvat, koji dobro zna i osjeća da stabilnije financije i manji deficit u proračunu Hrvatskoj nisu donijele rejting-agencije, nego njegova muka. Sjeća se dobro kako se u posljednjoj globalnoj krizi morao odricati da bi nahranio gladnu državu, čije je mogućnosti zaduživanja uvelike ograničavala upravo nemilosrdnost rejting-agencija.
Ali kvaka je baš u tome – iz muke koju smo prošli trebamo nešto naučiti kako bi nam iduća kriza bila lakša. Kad je riječ o razini duga i deficitu, Hrvatska je iz prošle krize izišla ne puno lošija od, primjerice, Italije, ali je trebalo proći puno više vremena da nam počnu padati kamate. Ma koliko zvučalo nepravedno, mi nismo među deset najjačih svjetskih gospodarstava da bi nam netko izlazio u susret kako bismo ostali na nogama. Stoga treba imati na umu da će nam kreditni rejting itekako utjecati na cijenu zaduživanja kad kamate opet počnu rasti i tada bi bilo zgodno izbjeći raniji scenarij kada je država, umjesto da porezno rastereti krizom iscrpljene i građane, zbog nedostupnosti kapitala dizala PDV i odgađala smanjenje poreza na rad.
Za uspješnije prevladavanje budućih kriza (iluzorno bi bilo očekivati da će aktualna pandemija proći bez većih negativnih posljedica po gospodarstvo) nije dovoljan solidan kreditni rejting. Umjesto da zaspimo na lovorikama, trebali bismo se žurno koncentrirati na nužne strukturne promjene, pri čemu je posebna priča sustav javnog zdravstva čiji dug bubri naočigled. Radi se o ogromnom problemu za javne financije, koji treba riješiti bez odgode i zato s nestrpljenjem očekujemo formalne obrise zdravstvene reforme koja debelo kasni.
