Ni trunke euforije! Tako bi se ukratko mogla komentirati ovogodišnja, 41. obljetnica međugorskog fenomena. Premda je Međugorje bilo prepuno hodočasnika kao nekad, premda su neki od njih vidjeli kako je sunce zaigralo svoju neobičnu igru na početku propovijedi za večernje mise, među desecima tisuća ljudi koji su prošlog vikenda hodočastili u Međugorje mogla se osjetiti isključivo golema radost i usredotočenost na duhovnu stvarnost, koja se ondje odigrava više od četiri desetljeća.
Tu usredotočenost pojačala je propovijed, koju je prvi puta kao novi provincijal hercegovačkih franjevaca održao fra Jozo Grbeš, koji se nakon 30 godina života u Sjedinjenim Američkim Državama vratio u Hercegovinu.
Fra Jozo u svojoj homiliji dao je nekoliko ključnih točaka, koje ne bi smjele služiti samo za poetsko razmatranje ili meditiranje, nego ih programatski ugraditi u budućnost Crkve i hrvatskog naroda, kako u BiH tako i u Hrvatskoj. On je, naime, govorio o ljubavi. Ali ne nekoj sladunjavoj i petparačkoj ljubavi, hinjenoj i prijetvornoj koja se medijskim eterom nudi na sve strane, nego o pravoj i djelatnoj kršćanskoj ljubavi, koja može mijenjati svijet oko sebe.
”Ako volimo svoju domovinu, onda je jednostavno biti dobar političar”, kazao je fra Jozo Grbeš i time izrekao brutalnu istinu tj. glavni problem Hrvatske i hrvatskog naroda i naših političkih elita, koje ne vole svoju zemlju. Politika shvaćena kao probitak i napredovanje, vlastiti ili stranački, svejedno, kao goli interes i želja za nadmoći, lišena je ljubavi. Izborni mehanizam i sustav kroz koji birački stroj izabire političke predstavnike ne poznaje ljubav, pa glasači na izborima ne biraju one koji će zemlju voditi iz ljubavi prema njoj, jer su i sami lišeni te ljubavi dok ubacuju svoje izborne listiće u biračke kutije. Izbor bez ljubavi ne može nikako izabrati ljubav. A Hrvatska čezne za tim ključnim elementom u svojem razvoju, koji se pojavio tek na njezinu nastanku i u Domovinskom ratu, kada su cijenu ljubavi branitelji platili golim životima, a kasnije zanemarivanjem i društvenom marginalizacijom. To je bila prevara ljubavi. Oni su uložili svoju ljubav u temelje domovine, a zauzvrat su prevareni.
Dakako, nije se provincijal Grbeš fokusirao samo na političare koji bi trebali voljeti svoju domovinu, ali je taj dio njegove propovijedi društveno važan. I upravo je on morao doći iz Chicaga kako bi izrekao tu istinu.
”Ako ljubimo onda je tako jednostavno biti dobar roditelj, dobro dijete. Ako volimo Krista i ljude, jednostavno je biti dobar svećenik! Ljubav je tako ključ svih kretanja i svih odnosa. Ona je oslobođena tereta formi, licemjerja, zavisti, ljubomora, ona nema u sebi ništa sebičnoga i želje za biti prvi. Ako ne volimo, onda je naša sebičnost postaje put žalosti za nas i sve oko nas! Sebični ljudi nisu kršćani! Sebični ljudi ne mogu biti kršćani! Sebični ljudi ne smiju biti kršćani! Sebičnost je znak razdvajanja između onih koji vjeruju i koji ne vjeruju”, rekao je još jasnije fra Jozo Grbeš, izgovarajući to prvi puta kao provincijal s međugorske propovjedaonice, pa će njegove riječi sigurno biti zabilježene i javno memorirane.
E da bi se došlo do ljubavi treba proći i školu praštanja, pa Grbeš kaže da “ako u nama nedostaje praštanja, to zaustavlja kretanje Boga u nama. Zaustavlja milost! Možda je to jednostavno zato što je Bog ljubav, pa sve što se u nama protivi ljubavi zaustavlja protok Božje milosti, snage i Božjeg života”. U tome se skriva ključ mnogih odnosa, koji su zakočeni nepraštanjem, kako na osobnoj tako i na nacionalnoj razini.
Naša država umorna je od nepraštanja između partizana i ustaša, komunista i demokrata, udbaša i njihovih žrtava. Politika opterećena tim bremenom ne može sama sebe nositi, a kamo li nešto zahtjevnije. Zato se stalno vrtimo u krug i s čuđenjem i zavišću gledamo u leđa nacije koje su bile iza nas po svim standardima prije nekoliko desetljeća.
Nije čudno da je ova poruka ljubavi izgovorena upravo iz Međugorja, koje je duhovni epicentar svijeta i nakon 40 godina pulsira iz godine u godinu na čuđenje mnogih i upite zašto to sve toliko dugo traje.
Fra Jozo Grbeš reći će da je to zbog ljubavi: “Vjerujem da vas je ta ljubav dovela ovdje: ljubav Majke, koja zove neprestano i ljubav Krista, koji je glavni cilj. Možda smo u životu sve razumjeli, možda imamo puno znanja, možda imamo puno pameti, možda puno završenih škola, možda imamo puno titula iza svojih imena, možda smo prošli cijelim svijetom, možda je naše lice na naslovnicama novina, možda nas svi poznaju, možda smo osvojili svijet…, ali ako ljubav nismo razumjeli, ništa mi razumjeli nismo”!
