Naslov kolumne preuzeo sam iz knjige pjesnika prava, prognanog tuzlanskog suca, sada beogradskog odvjetnika Ilije Radulovića.
Davno je to bilo. Prije pola stoljeća Mostarski kotar održavao je prijateljske odnose s pokrajinom koja se nalazi stotinjak kilometara južnije od Pariza. Svake godine u Mostar je dolazilo nekoliko francuskih srednjoškolaca. Nikada više od deset. Nakon kraćeg zadržavanja odlazili su u Trpanj i mjesec dana uživali u čarima Jadranskog mora, poluotoka Pelješca i Dubrovačke rivijere. Zauzvrat, toliko je nagrađenih mostarskih učenika odlazilo u Francusku. Svi su bili maturanti. Srećom, i ja među njima. Prvi susret s Venecijom, Ženevom i Parizom ne može se izbrisati iz sjećanja.
Zašto?
U to vrijeme Jugoslavija je bila “hermetički” zatvorena zemlja. U inozemstvo su odlazili savezni političari, veliki gospodarstvenici i reprezentativni sportaši. Nitko drugi! Obilazeći Pariz, prijestolnicu svijeta i svjetla, jednoga dana došli smo u muzej Louvre. Profesor i voditelj puta zastao je ispred velike kamene gromade i počeo pričati:
– Ova gromada, djeco, visoka je dva metra i petnaest centimetara. Početkom XX. stoljeća (1901.) pronađena je u gradu Suzi, u današnjem Iranu.
Po sredini kamene gromade, vidite, prikazan je car Hamurabi kako okrunjen sjedi u planini Šamaš i ispred boga Sunca prima blagoslov zakonika koji je nastao oko dvije tisuće godina prije Krista. U jednoj ruci car drži vladarski štap, u drugoj prsten pravde i zapovijeda: “Oko za oko, zub za zub.” Onaj tko povrijedi dostojanstvo čestita čovjeka, ponos i čast žene i majke, bez glave može ostati.
Car Hamurabi nije imao milosti. Njegovo vrijeme nije poznavalo žalbu, zastaru, aboliciju i pomilovanje. S fenomenom babilonskog prava i vladavinom cara Hamurabija upoznao sam se na prvoj godini Pravnoga fakulteta. Rado se prisjetim elokventnih i “razbarušenih” predavanja profesora Đorđa Samaržića.
Nekoliko stoljeća poslije, 450 godina prije Krista, dogodila se kodifikacija rimskog prava. Zakonik dvanaest tablica – Lex duodecim tabelorum – bio je napisan na dvanaest limenih ploča i izložen na središnjem rimskom forumu. Svakom je bio dostupan. Čast i dostojanstvo čovjeka bili su zaštićeni strogim kaznama. Ako bi netko oklevetao čestita čovjeka, povrijedio dostojanstvo žene, majke, po Zakoniku dvanaest tablica mogao mu se užarenom šipkom na čelu utisnut znak klevetnika. Takva čovjeka svatko bi se klonio. Kazne su, s vremenom, išle prema razumnijim načelima.
Ako kao putnik i namjernik uđete u drevni grad Kotor, u postojbinu Ilije Radulovića, junaka današnje priče, na glavnome trgu, Trgu od oružja, ispod velikog zvonika možete vidjeti stup srama – torrisi torturae. Za taj stup klevetnik je bio vezan da ga svatko može vidjeti i prijekor mu uputiti. Da živimo vrijeme 12 tablica rimskog prava i Statuta Mletačke Republike, pitam se koliko bi ljudi hodalo s utisnutim žigom klevetnika i koliko bi ih po glavnim gradskim trgovima bilo vezano uz stup srama. Puno! Sigurno puno!
Kako ranjeno tijelo tako i ranjena, zdrobljena duša ima pravo na svoju obranu. U knjizi “Nužna obrana duše” pjesnik prava piše o tome kako je Jaša Tomić, ugledni građanin Novoga Sada, na željezničkoj postaji zario nož u srce Miši Dimitrijeviću jer je, u svome dnevnom listu, uprljao čast njegove žene Milice. Bilo je to 1900. godine.
Tri tisuće žena, iz dana u dan, branile su Jašu Tomića jer je kao muž stao u obranu časti svoje čestite, a grubo oklevetane žene. Ova živopisna knjiga zavrijedila je nadahnut predgovor Dobrice Ćosića, jednog od najvećih srpskih pisaca. Za autora to je priznanje od kojega veće biti ne može.
U jednoj prethodnoj kolumni pisao sam o tome kako su, prije rata, u Kaznenom zakonu naše zemlje postojala dva ozbiljna kaznena djela. Kazneno djelo uvrede i kazneno djelo klevete. Jedno i drugo, kao sankciju, imali su novčanu kaznu i kaznu zatvora od tri mjeseca do godine dana. Visina novčane kazne i duljina zatvora mjerili su se po tome je li kazneno djelo učinjeno preko tiska, na javnome mjestu ili u sredstvima javnih komunikacija. U novome kaznenom zakonodavstvu za počinitelje ovih djela nema kaznene odgovornosti. Za izgovorenu riječ nitko ne odgovara, pa bila ona teška kao olovo, crna kao vrag crni, opasna i opaka poput koronavirusa. S društvenim mrežama, zadrugama, farmama i “razularenom” slobodom govora neće biti sreće. Neće biti dobro.
Zato živimo u vremenu u kojem je zlo sve opasnije, a dobro, iz dana u dan, sve ugroženije. Latinska sentenca Divide et impera / Zavadi pa vladaj u našoj zemlji izgovora se poput molitve Očenaša. Ružna riječ dođe na ružnu riječ. Krv dođe na krv. Neprestano se krećemo putem koji iz prethodnog zla vodi prema novome i još gorem.
Svako zajedništvo može se dovesti u pitanje. Uvijek i najlakše među onim narodima koje je opteretila povijest, a ne znaju među sobom razgovarati. Acerima proximorum odia / Mržnja među najbližim je najupornija, kaže drevna latinska sentenca. Zato naš nobelovac, poput grčkog mudraca, piše:
“Dobro ste podijelili svijet. Sve što je svjetla i ljepote – uzeli ste sebi, a sve što je mrak i tegoba – ostavili ste nama. Ni sunce ni mjesec nisu jednako naši kao što su vaši. Naši pogledi nisu ni prema istoku ni prema zapadu, nego prema praznim prozorima.”
S vremena na vrijeme poštar zna donijeti radost. U velikoj žutoj kuverti, s dirljivom kolegijalnom posvetom, ovih dana donio mi je dvije knjige: “Proricanje prošlosti” i “Nužna obrana duše”.
U rukama držim, listam i ne odvajam se od knjiga pjesnika prava, prognanog tuzlanskog suca i beogradskog odvjetnika Ilije Radulovića.
Nekoliko njegovih tuzlanskih presuda uzburkale su domaću i svjetsku javnost. O njima su pisali vodeći američki i europski listovi. Kao pravni unikati proučavaju se u zemljama zapadne Europe i Amerike. Nažalost, ne i na našim pravnim fakultetima. Boljih primjera nije moguće naći. Svaka od ovih presuda svjedoči o tome koliko znanja, hrabrosti i etičnosti mora imati sudac koji u rukama drži prsten pravde iz kojega, kao kod cara Hamurabija, mora isijavati svjetlost zakona.
Poput stijene cara Hamurabija, sudac Ilija nijednoga trena nije odstupio od sudačkog načela: Non sub homine, sed sub lege! Nikada prema čovjeku, nego prema zakonu.
U razgovoru s prijateljima koji su ga upozoravali da režim nema milosti uvijek je ponavljao svoj kredo: Omnia mea mecum porto / Sve svoje nosim sa sobom.
Skupo je platio svoju sudačku čestitost. Nakon nekoliko presuda razriješen je dužnosti suca. Otišao je u neizvjesne vode odvjetničkog poziva. Pravednik je postao prognanik. Prognanik na ulici nepravde! Evo presuda za povijest prava, pravde, sudačke čestitosti i odlučnosti.
U vrijeme hrvatskog proljeća, beogradskih i sarajevskih studentskih nemira (1971.), kada se društveni poredak ozbiljno zaljuljao, pred Okružnim sudom u Tuzli počeo je proces u razvikanoj aferi “Magnetofonska vrpca”. Na optuženičkoj klupi našao se dr. Nebojša Ivković, ravnatelj bijeljinskog medicinskog centra. Optužen je za počinjenje teškog kaznenog djela protiv časti i ugleda države, njezinih tijela i najviših predstavnika. Povrijediti druga Tita, najvišeg sina naših naroda i narodnosti, i Savez komunista, revolucionarnu avangardu radničke klase – u olovna vremena nije moglo biti većeg grijeha. Ljudi starije životne dobi znaju kako je ovo bio velik i neoprostiv grijeh. Počiniteljima ovih kaznenih djela širom su bila otvorena vrata zloglasne zeničke kaznionice i tamnice.
Glavni dokaz optužbe bila je magnetofonska vrpca koju je svom kolegi i ravnatelju podmetnula dr. Tatjana Labej. Tužitelj je bio u komfornoj situaciji. Optužnica je čvrsta kao stijena, iz dana u dan uvjeravao je kolege tužitelje, predstavnike vlasti i one koji su o tome pisali naručene osvrte. Sve je na magnetofonskoj vrpci. Sve se dobro čuje i dobro razumije, mislio je. Pogriješio je toliko što nije shvatio u čijim je rukama žezlo pravde.
Na koncu dokaznog postupka, u času kada tužitelj i branitelj nisu imali drugih dokaza, po službenoj dužnosti odlučio je sudac Ilija saslušati sudskog vještaka etike. Znao je pjesnik prava da se na neetičnom dokazu ne može zasnivati zakonita presuda. Trebao je stručnu potvrdu svoga razmišljanja. U košmaru noćnih razmišljanja odlučio je optuženog doktora osloboditi kaznene odgovornosti. U obrazloženju odluke pozvao se na Kanta, Hegela, najveće pravne mislioce i filozofe. U tuzlanskim i bosanskohercegovačkim pravosudnim i političkim krugovima nebo se na zemlju spustilo. S Romanije i jedne proslave zagrmio je i Josip Broz Tito: “Boga mu, drugarice i drugovi, ovdje kod vas u ustaničkoj Tuzli ima neki sudija koji piše romantičarske presude. Gdje nas to vodi, Boga mu?!”
Fra Ivo Mršo, svećenik u tuzlanskom kraju, pozvao je na večeru dvojicu prijatelja. I jedan i drugi bili su suradnici tajne policije, Udbe. Svećenik je to znao. U ugodnoj atmosferi, uz mezu i piće, svećenik je iznosio svoja razmišljanja. Pričao je što o stanju u zemlji piše emigrantski tisak. Bio je optužen. Javnost se uznemirila i uzburkala.
“Za ovaj proces dugo sam se pripremao, pročitao sam sve do čega sam mogao doći. Najviše sam se zadržao na proučavanju Svetog pisma. U svojoj odluci pošao sam od Hegelove postavke da istina u mislima ostaje pri samoj sebi. Prihvatio sam mišljenje francuskog sociologa Simmela da je stan prošireno, intimno tijelo čovjeka. Optuženi svećenik bio je pri svojim mislima u svom stanu. U zatvorenom prostoru.”
Uvjetnom osudom sudac Ilija izazvao je vulkan optužbi.
Umjesto očekivane teške kazne i zeničke tamnice, fra Ivo je gradom ponosno hodao, mise služio i propovijedi održavao.
Prije nekoliko dana u Zagrebu je od koronavirusa u 62. godini umro dr. Ante Kovačević, filozof, poliglot, jedinstveni erudit. Bečki student i doktorand zbog nekoliko izgovorenih riječi u Zenici je izdržao osam godina strogog zatvora. Njegova nesreća bila je u tome što je postupak vođen u Zenici, a ne u Tuzli, što je sudio netko drugi, a ne sudac filozofije prava i etike – Ilija Radulović. Treću presudu sudac Ilija u Tuzli nije mogao preživjeti.
Na optuženičkoj klupi Okružnog suda našli su se Ilija Pajić, predsjednik općine Ugljevik, i Ilija Vidović, tajnik Općinskog komiteta Saveza komunista. Prvoborci su. Jedan i drugi. Bili su optuženi za pronevjeru značajnijeg iznosa. Dan prije izricanja presude u Tuzlu su došli Cvijetin Mijatović, član Predsjedništva Jugoslavije, i Franjo Herljević, savezni ministar unutarnjih poslova. Od predsjednika Suda i suca Ilije tražili su da kazna ne smije biti veća od pet godina i da oni, istaknuti prvoborci, ne smiju završiti u pritvoru. U isto vrijeme dvije tisuće boraca i sudionika rata uputilo je peticiju s istim zahtjevom.
Dva sata pred izricanje presude predsjednik Suda pozvao je suca Iliju i rekao mu:
“Ako ne bude onako kako su tražili drugovi Cvijetin i Franjo, meni i tebi ovo je posljednji dan u Sudu. Upamti to, Ilija!”
U sudnici je zavladao muk. Nitko nije mogao pretpostaviti da će sudac Ilija optuženog predsjednika općine i tajnika Općinskog komiteta Saveza komunista osuditi na kazne zatvora u trajanju od šest godina. I pritvoriti ih!
Sudjelovanje optuženih u narodnooslobodilačkoj borbi nisu olakšavajuće, nego ozbiljne otežavajuće okolnosti. Sudjelovanje u ratu naplatili su visokim društvenim položajem. Oni su izdali temelje revolucije.
“Neće on suditi suborcima iz moje brigade!”, grmio je Cvijetin Mijatović.
I tu je bio kraj!
U obnovljenom tuzlanskom gradskom parku nalazi se kameni obelisk na kojem je ispisana Povelja Kulina bana. Eto tu, barem ja tako mislim, u istoj veličini trebalo bi postaviti kameni obelisk i na njemu uklesati reljef Ilije Radulovića, kao put i smjer kako se treba i kako se mora obnašati sudačka čast i dužnost. U protivnom, sve će se, kako piše sv. Augustin, pretvoriti u špilju razbojničku.•
