Pogodilo se tako da je gospodin Porfirije služio prvu svoju liturgiju u Zagrebu otkako je postao patrijarh Srpske pravoslavne crkve upravo onoga dana kada je među ljude stigla vijest da je prethodne noći umro zagrebački gradonačelnik. Milanu Bandiću posvetio je kraj svoje propovijedi: “Bez ulaženja u politiku, jer to nam nije svojstveno, a i ne razumijemo se u to, dužni smo da kažemo da je on bio prijatelj pravoslavnih Srba i svih ljudi grada Zagreba i šire od toga, ali i moj lični prijatelj. Molim se Bogu za pokoj njegove duše. Neka mu Gospod podari carstvo nebesko i život vječni.”
Zanimljiv iskaz, jedan od brojnih, karakteristično Porfirijevih, koji su javnošću prošli ovih kasnozimskih dana, na čudan se način tičući vjerujućih i nevjerujućih, pravoslavnih i katolika, Hrvata i Srba, općenito svih koje je zapalo da se rode tu i da ne pobjegnu odavde. Najprije to virtuozno spuštanje s visina dostojanstveničkog plurala u prvo lice jednine, obavljeno u istoj rečenici, gdje on kao patrijarh govori da im nije svojstveno ulaženje u politiku, jer da se u politiku i ne razumije, da bi u nastavku kao čovjek rekao da mu je gradonačelnik bio lični prijatelj. U istoj je rečenici stigao reći i da je Bandić bio prijatelj pravoslavnih Srba i svih ljudi grada Zagreba. Što je paradoksalno točno i istinito. Doista, Bandić je, kakvo god bilo nečije sjećanje na njega, ali i kakvo god bilo njegovo životno djelo nad Zagrebom, učinio sve da se sa svakim sprijatelji. S druge pak strane, drukčiji čovjek od njega, mnogo dublji i neusporedivo obrazovaniji, Porfirije je godinama u Zagrebu činio to isto. Pokušavajući izvesti svoju zajednicu iz geta u kojem je u Zagrebu boravila mnogo dulje od ovih posljednjih trideset godina, ali i da pomogne gradu da se oslobodi predrasuda prema ljudima iz geta, sklapao je prijateljstva s nečuveno širokim krugom ljudi. Na kraju, kada je postao patrijarh Srpske pravoslavne crkve i kada se iz Zagreba i Ljubljane seli u Beograd, bliže središtu svoje patrijaršije, mene, a vjerojatno i mnoge druge, ostavlja u čudu pred činjenicom koju nije lako protumačiti: gotovo da i ne poznajem javnog intelektualca, uglednika ili neuglednika u Zagrebu koji se nije susretao i upoznavao s Porfirijem. Većina bi ih rekla da su mu prijatelji. U isto vrijeme, na kraju jednoga života, jedva da je među tim istim svijetom onih koji će danas reći da su se susretali i upoznavali s Milanom Bandićem. Da su mu bili prijatelji. U tome se kod nas sastoji razlika između smrti i prelaska na visoku funkciju. Gospodin Porfirije kaže da neće ulaziti u politiku, jer da mu to nije svojstveno, pa onda vrlo hrabro dodaje i da se ne razumije u to. U čemu se sastoji hrabrost? U retoričkoj figuri koju je u hrvatski jezik donio Hajdukov trener, koji je vrlo uspješno trenirao i Partizan, Ante Biće Mladinić, a nazivamo je “pila naopako” (i najbliža joj je, u službenoj stilistici, među figurama misli, figura ironije). Jer kad kaže da se ne razumije u politiku, on upravo potvrđuje da se politikom bavi, ali od svoje pastve i od svih koji ga čuju i prate želi otkloniti pomisao da je tako. Sve što Porfirije čini, a neposredno se ne tiče carstva nebeskog, nego carstva – ili još gore – carstava zemaljskih, jest politika. I bit će politika. To je razlika između monaštva ili redovništva u pećini, u manastiru, u šumi i u pustinji, i ovakvog izlaska među ljude. Dio politike, pritom vrlo uspješne, bilo je i sklapanje prijateljstava. Krivo je pomisliti da se politika ne vodi srcem ili da će razlozi politike uprljati i pokvariti razloge srca. Ali da sve ovo nije politika, zar bi se ovih dana baš toliki ljudi zanimali za to tko je zasjeo na tron Srpske pravoslavne crkve? Da sve nije politika, bilo bi to važno samo za pravoslavne vjernike među Srbima i ni za koga drugog.
Gospodin Porfirije dobronamjeran je i plemenit čovjek. Najplemenitiji su za ovoga njegova promatrača i uličnog portretista oni koji se s pažnjom i darom umiju služiti jezikom. On je majstor utjehe u jeziku, i ovih je dana nekoliko puta učinio dobro i tješio svijet. Prvi put odmah po izboru, rekavši: “Hrvatska je postala moja druga otadžbina, a narod koji sam tamo upoznao ostat će uzor meni u godinama koje predstoje.” Premda je otadžbina (u Mirogojskim arkadama na jednom grobu piše: otačbina) sinonim riječi domovina, ima u njoj nečega težeg i većeg. Dok dom možemo i zamijeniti, otac nije na izbor. Upravo zato izabrana otadžbina djeluje snažnije od izabrane domovine. Ali i jedna i druga istodobno su krupan dar i još krupnija ponuda srca. Porfirije ne kaže koji će mu to narod ostati uzor u godinama koje predstoje: njegov maleni vjernički pravoslavni srpski narod u Hrvatskoj ili sav narod u Hrvatskoj koji je upoznao, hrvatski narod. Vrlo efektna dvosmislica, koja može značiti i znači jedno i drugo. Drugo što je rekao, a bilo je važno, jer je prvi put izrečeno, ticalo se filma “Dara iz Jasenovca”: Jasenovac nije prostor “u kojem se bavimo matematikom, sabiranjem i oduzimanjem, već prostor u kojem kao Crkva pokušavamo skromno i dostojanstveno napraviti mjesto molitve.” To da Jasenovac nije mjesto za matematiku, kao što koncentracijski logori nigdje nisu mjesta za matematiku ni za pretvaranje govora o žrtvama u govor o svemu drugom, bilo je važno reći. Ali to mogu govoriti samo oni koji, kao gospodin Porfirije danas, imaju dovoljno visoku platformu da takvo što kažu. I tu smo opet u politici. No je li se Isus Krist bavio politikom? Bezbeli da jest. O svetom Pavlu da i ne govorimo. Jedna od najspektakularnijih masovnih filmskih scena, koju volim zamišljati, premda nije snimljena, a vjerojatno ni neće, ona je kada Pavao stiže, onako sam, rugoban i neuredan, u vrijući milijunski Rim… Postavši patrijarh, gospodin Porfirije pristao je na to da u ostatku svoga života mnogim svojim prijateljima priredi gorka razočaranja. To je u prirodi svake važne funkcije, to je u prirodi visokog položaja, čim se na njega gleda iz prizemne perspektive. To potvrđuje sam način na koji se o izboru za patrijarha pisalo i govorilo po srpskim, ali i po medijima u susjedstvu. Euročaršija, kako tu skupinu naziva veliki srpski pisac, u Porfiriju je odmah vidjela Vučićeva čovjeka, dok je Kitaj-Gorod, kako isti pisac naziva drugu stranu, u Porfiriju prepoznala “papoljupca”, ali su i jedni i drugi, a onda i oni treći, i četvrti, svodili novog patrijarha na nivo dnevni i prizemni. Kao da su ga stotine ruku odozdo potezale za odeždu, prijeteći da će je strgnuti s njega i da će pred licem svih na kraju ostati gol čovjek. Postoji zbunjujuća optička varka u svakom visokom položaju. Pogotovu ako je, poput položaja biskupa Rima, ili patrijarha jedne Crkve, taj položaj preširok za moći jednoga čovjeka. Tada čovjek biva ograničen onim što je od njega veće. Dužan je podrediti svoju narav, temperament i sve dobre namjere mjerilima visokog položaja. Tako postaje hladan, dalek i općenit. I ljudi se onda upitaju, Bože, zar sam mogao pomisliti da mi je taj bio prijatelj? A jest, bio je. Takav će problem ljudi imati s Porfirijem i takav će problem Porfirije imati s ljudima. On je, čini mi se, vrlo pažljiv čovjek, pa će taj problem primjećivati.
Čovjek na položaju da bi mogao postati junak našeg doba mora imati snažnog oponenta. To nipošto nije netko tko pretendira na njegov položaj. Takvi nisu oponenti, nego su atentatori, pučisti, hulje, oporbenjaci; bez izuzetka plitki ljudi. Oponenti su oni koji su u stanju s visine gledati u visinu. Gospodin Porfirije u prvim svojim danima ima sreće s oponentom. Onaj veliki, maloprije spomenuti veliki pisac, imenom Svetislav Basara, obećao je novom patrijarhu da će ga žestoko kritizirati, bude li imao povoda, zbog klerikalizma i etnofiletizma. (Etnofiletizam je hereza, osuđena 1872. među pravoslavcima, zamjene carstva nebeskog carstvom zemaljskim; etnofiletizam je nacionalizam.) I neće proći mnogo, a Porfirije će, opet vrlo ljeporječivo, reći da Kosovo za Srbe nije mit, nego je stvar identiteta. Basara mu u svojoj kolumni, koju objavljuje u Kuriru, odvraća: “1. da parče zemlje ne može biti temelj nikakvog identiteta, 2. da ne postoji takva stvar kao kolektivni identitet i 3. da u slučaju kad Proviđenje iz nekog razloga nađe za shodno da nekom oduzme parče zemlje, taj neko može uraditi šta hoće, ali da je jedino ispravno reći samo ono što je rekao i Jov: ‘Bog dao, Bog uzeo. Blagosloveno da je ime Gospodnje’, i – najvažnije – da narod koji ne postupi tako ne samo da nema budućnost nego nema ni sadašnjost, što se može utvrditi pukim prelistavanjem štampe.” Kako će se Porfirije snalaziti licem prema carstvu nebeskom, ja to ne znam, jer, kao što i on reče, nije mi svojstveno da o tom govorim, a u to se ni ne razumijem. Ali prema zemaljskim carstvima sa svoga će se visokog položaja tim bolje orijentirati što bolje bude umio čuti oponenta među tolikim silnim prijateljima. Stara je to istina o čovjeku na položaju. Samo što je se samo anđeli znaju držati.
