Ponovna uspostava graničnih kontrola unutar Europske unije pokazuje da se schengenski sustav slobodnog kretanja europskim kontinentom ozbiljno ljulja bez obzira na to što se nove mjere nazivaju "privremenima". Strah od terorizma, priljeva migranata ili neki treći razlog rezultirali su restriktivnim sigurnosnim mjerama. Poruka iz Luksemburga sa sastanka ministara unutarnjih poslova zemalja članica EU-a jest da je jačanje nadzora vanjskih granica nužno za očuvanje schengenske zone slobodnog kretanja.
Europska komisija otišla je i korak dalje predloživši, među ostalim, mogućnost suspenzije vizne liberalizacije onim državama koje ne usklađuju viznu politiku s EU-om. Na vrhu tog popisa su Bosna i Hercegovina i Srbija, čiji bi državljani uskoro ponovno mogli u redove za vize. Srbija je, realno, ozbiljniji problem jer održava bezvizni režim sa znatno većim brojem "rizičnih" država nego BiH. Državljani niza afričkih i azijskih zemalja bez viza mogu ući u Srbiju, što je, uglavnom, nagrada Beograda za odluke tih zemalja da ne priznaju neovisnost Kosova. Prihvaćanjem zahtjeva EU-a za usklađivanje viznog režima Srbija riskira gubitak potpore čak 16 zemalja u borbi protiv međunarodnoga priznanja Kosova. Među državama čiji građani trebaju vize za EU, ali ne i za Srbiju, jesu i za Beograd važni međunarodni partneri i saveznici – Rusija, Kina i Azerbajdžan.
Bosna i Hercegovina pak vraćanje viznog zida na granici s EU-om riskira zbog tih triju zemalja, ali i Kuvajta, Saudijske Arabije i Omana. Za razliku od Srbije, koja u ovoj situaciji brani neku vrstu državnog interesa, u BiH su opet na djelu interesi pojedinih naroda ili njihovih političkih predstavnika. U najkraćem, Bošnjacima se ne uvode vize islamskim zemljama iako održavanje bezviznog režima s njima pravdaju turističkim razlozima. Srbi u BiH teško bi mogli progutati uvođenje viza državljanima "bratske" Rusije, ali i Azerbajdžana i Kine, zemalja s kojima od Zapada izolirani Milorad Dodik u posljednje vrijeme nastoji jačati ekonomsku i političku suradnju. Hrvati bi pristali na zahtjeve EU-a za usklađivanje vizne politike, ali bez suglasnosti predstavnika svih triju naroda takvo što je na razini BiH, praktički, nemoguće provesti.
Iako navedene zemlje nisu u vrhu onih iz kojih u EU dolaze ilegalni migranti, teško je vjerovati da će članice Unije imati razumijevanja za razloge zbog kojih BiH i Srbija odbijaju uskladiti viznu politiku s EU-om. Usto, nije to jedini problem zbog kojeg EU prijeti ukidanjem bezviznog režima balkanskim zemljama. BiH i Srbija moraju pristati i na sklapanje ugovora s Agencijom za europsku graničnu i obalnu stražu - Frontexom i sporazuma o readmisiji sa svim zemljama EU-a. A to bi značilo obvezu BiH da prihvati sve one migrante koji su preko njezina teritorija u zemlje EU-a otputovali bez vize ili boravišne dozvole.
Najkraće kazano, želi li zadržati slobodno kretanje svojih državljana u EU, Bosna i Hercegovina mora istinski prihvatiti zajedničku europsku politiku, ma koliko interesi i emocije dvaju od triju njezinih konstitutivnih naroda bili drukčiji. Isto tako, na svom teritoriju i granicama mora se odlučnije boriti protiv ilegalnih migracija. Ne učini li to, BiH će, ne samo politički već i fizički, biti dalje od EU-a. Nevidljivi zid na granici s Hrvatskom bit će sve deblji, a europska budućnost neizvjesnija. Prijetnja ukidanjem bezviznog režima s BiH i Srbijom europski je način da se Sarajevu i Beogradu poruči da konačno moraju odabrati stranu. Ne bude li to ona europska, na gubitku će biti EU, ali mnogo više BiH i Srbija. Čiji bi građani (koji nemaju hrvatsku putovnicu) kao turisti ili radnici mogli tek samo s vizama ući u EU.
