Jedanaest je sati poslije podne, a ja sam prvi put sam kročio na ljestve koje me vode u utrobu zrakoplova u zračnoj luci u Akri, glavnom gradu Gane u godini 1963., u listopadu, na put koji me vodi do Jugoslavije, u onaj dio Zemljine kugle koja je za većinu mojih zemljaka nedostižni cilj. Do tada nikada nisam putovao zrakoplovom. U pratnji do zračne luke su bili moja pokojna majka, braća i rođaci, a cilj mog putovanja je isto kao što je kod leptira kada liježe svoja jaja nakon određenog vremena od jajašca preko stadija larve i lutke postane leptir, a moj je put takav da od studenta na kraju metamorfozom prijeđem u jednog dobro školovanog liječnika. Trnoviti put do papira na kojemu piše diploma nije predmet ovog pisanja, nego nešto drugo, a vi čitatelji ćete sami otkriti.
Dok sam sjeo u zrakoplov počeo sam po malo razmišljati o svome životu do tada. Nisam vjerovao ni sanjao da ću stvarno imati priliku za studiranje u inozemstvu, ali sreća i sudbina su bili meni naklonjeni tako da otprilike godinu dana unazad sam u dnevnom tisku pročitao da onaj koji hoće studirati medicinu na drugim fakultetima u inozemstvu, može se prijaviti na natječaj ako ima nabrojane uvjete.
Natječaj je bio namijenjen raznim sveučilištima u zapadnim zemljama kao što je Njemačka, Engleska, Francuska. Nakon prijave, čekao sam dugo, ali nije bilo odgovora iz ministarstva za visoko školstvo, zato sam jednog dana odlučio sam osobno ići na put u Akru, glavni grad, da pitam za navedeni natječaj. Tada, kada sam stigao dobio sam nevjerojatnu vijest da je natječaj već gotov, a ono što je najnevjerojatnije jeste da sam bio pozvan, ali se nisam odazvao na poziv. Vjerujte čitatelji, to apsolutno nije istina da sam dobio ikakvu pozivnicu iako su mi prikazali knjigu u kojoj su napisana imena i prezimena onih budućih studenata koji su pozvani, a tu je pisalo i moje ime. Zaključio sam da je jednostavno netko "zaboravio poslati" moju pozivnicu pa će na taj način biti manji broj kandidata na natječaju. Kako hoće sudbina, meni su rekli da je upravo zasjedanje za drugi natječaj za buduće studente koji hoće studirati u sveučilištima u zemljama istočne Europe. Na moj upit ima li za medicinu, dobio sam potvrdan odgovor pa sam se odmah prijavio na natječaj. Službenika je bilo oko dvanaest, a svaki je pitao što hoće. Ideja nije bila da se vidi znate li gradivo, nego su htjeli vidjeti jesam li dovoljno zreo da u tuđini predstavljam svoju zemlju jer prije poziva su se već uvjerili da imate ispunjene akademske norme. Na kraju su me pitali gdje bih otišao ako budem izabran nakon što su mi nabrojali razne zemlje istočnog bloka. Izabrao sam istočnu Njemačku i Jugoslaviju. Istočnu Njemačku zato što sam rezonirao da bih mogao kidnuti u zapadnu Njemačku nakon studija jezika. Jugoslaviju sam izabrao jer sam tada već vidio tadašnjeg predsjednika Tita kada je posjetio Ganu.
Prođe tri mjeseca, a nema odgovora iz ministarstva za visoko školstvo pa sam zaključio da nisam prošao na natječaju i pomirio se sa sudbinom da moram krojiti svoju budućnost kod kuće, radeći ono što sam tada radio, bio profesor biologije u srednjoj školi Ghana national secondary school,u gradu Cape Coast gdje sam živio.
I tako, dan kao svaki drugi u Gani, vruće kada je sunčano, ugodnije predvečer, kod kuće braća, majka i ja jer mi je otac već umro uz "pomoć" liječnika, o čemu će biti riječ. U kući se pojavio poštar s telegramom i tvrdi da je to za mene, a ja sam mu rekao da je on pogriješio i da je telegram za moju majku, s obzirom da kod nas obično šalju telegram da obavijeste o smrti nekog člana obitelji, a ja nisam imao bilo koga tko bi umro, a moja ih majka ima na pretek . Poštar je inzistirao da je telegram za mene pa sam na kraju potpisao i pročitao što piše i tko mi šalje telegram. Pisalo je ukratko. Pripremi se da tri tjedna ideš u Jugoslaviju studirati medicinu, a poslan je iz ministarstva za visoko školstvo. Ne mogu opisati koliko mi je bilo drago to pročitati. Drugi je bio osjećaj kod moje majke. Njoj je bilo žao i radije bi, da se nje pita, ne bih nikuda otišao. Razumio sam je u potpunosti jer nakon smrti mog oca radio sam kao profesor biologije i njoj financijski pomagao, kao i braći. Ako sad odem, tko će joj pomoći? Ja isto vidim da je odlazak na studij prilika da učinim nešto za sebe i ako Bog da moju buduću obitelj. Tri je tjedna kratko vrijeme s obzirom da nisam tada imao putovnicu niti bilo što za put. Dva mjeseca poslije još nisam dobio putovnicu iako sam predao dokumenta potrebna za izdavanje putovnice i potvrdu iz ministarstva za visoko školstvo. Jednom u Akri sam sreo još jednog koji isto ide vani studirati i pitao me za putovnicu. Ja sam rekao da još nisam dobio iako smo zajedno predali zahtjev, a on tvrdi da je davno dobio. Onda me pitao jesam li „podmazao" službenika, a ja kao 'toša' rekao da nemam ni za sebe, a kamoli za drugo. Tada mi je rekao da će teško ići bez toga. No, bio sam uporan i dobio svoju putovnicu bez 'podmazivanja'. U tome mi je pomogao direktor za izdavanje putovnica, u neku ruku moja rodbina. Vidi se da svugdje ima mita, i to odavno.
Znači, tako, otprilike nakon šest mjeseci dobio sam putovnicu pa se pomalo pripremio za put. Kupovao odijelo i cipele, a slučajno par cipela koji sam kupio je podrijetlom iz Jugoslavije, ali kada sam stigao ovdje u Jugoslaviju, tražio sam slični par cipela, ali nisam našao onako kvalitetni par cipela. U međuvremenu sam se pozdravljao s užom rodbinom dok nije bio određen datum putovanja.
Na put sam krenuo s jednim kovčegom i onim što sam imao na sebi. Sjedim u zrakoplovu i čekam let u nepoznato. Motor zrakoplova radi i čekamo let, a u međuvremenu moje misli se vraćaju u daleku prošlost kada sam bio dijete. U zrakoplovu ima puno putnika, gužva i galama, onaj smiješni kovčeg gore iznad, a drugi traži svoje sjedalo, a ja gledam kroz prozor ne bih li slučajno vidio svoju majku, braću i rodbinu, a onda kao u nekom filmu sve oko mene utihne kao da više nisam tu u zrakoplovu nego u dalekoj prošlosti u djetinjstvu kada sam bio jako bolestan.