Kada su utihnule borbe i Republika Hrvatska ostvarila svoje stoljetne snove, iz njezina središta izlila se tužna, mučna i nerazumna lava uvreda i poniženja. Na odstrelu se, ni krivi ni dužni, nađoše njezini sunarodnjaci – hercegovački Hrvati. Bilo je to vrijeme u kojemu se pisalo, izmišljalo i pljuvalo po ljudima čija je domoljubna odanost neupitna, a doprinos oslobođenju zemlje neprocjenjiv.
I Stjepanu Mesiću, tada aktualnom predsjedniku države, omakla se uvreda kako su Hercegovci ljudi bijelih čarapa koje je potrebno učiti kako se lovi riba i kako se radi. Koga treba učiti ribolovu i domoljublju, tko kome daje i tko kome pomaže, tema je za neku drugu prigodu.
Ozbiljni i odgovorni ljudi koji bolje poznaju Hercegovinu, misle drukčije. Tako nobelovac Ivo Andrić piše da Hercegovina, osobito ona južna i jugoistočna, ima poseban soj ljudi, a veliki fra Didak dodaje da nigdje na svijetu nema kršnijeg, razboritijeg i radinijeg naroda od našega, hercegovačkoga. Tako je bilo u njihovo vrijeme. Tako je i dan-danas!
Dragulj do dragulja!
Dramska umjetnica Ornela Vištica proglašena je za najljepšu hrvatsku ženu.
Marin Čilić za najboljeg tenisača.
Bojan Bogdanović za najboljeg košarkaša.
Anđelko Leko za najuspješnijeg hotelijera.
Dr. Ciril Zovko za najvećeg graditelja.
Fra Jozo Zovko za najpoznatijeg katoličkog mistika.
Dr. Ivica Đikić za znanstveni ponos nacije, a Mate Rimac za vodećeg svjetskog inovatora.
Svi oni žive i rade u Zagrebu, a njihove postojbine su u Mostaru, Međugorju, Širokom Brijegu, Grudama, Tomislavgradu i Livnu. I Miroslav Blažević, trener svih trenera, vuče svoje korijene iz Tepčića, maloga mjesta nadomak Mostara. I tako redom, i tako unedogled. U Hercegovinu treba doći i upoznati njezine ljude.
Svakome putniku i namjerniku koji pođe prema Dubrovniku i njegovoj čarobnoj rivijeri sugeriram predahnuti u gradu na gori, u skamenjenoj vječnosti – u mjestu Ravnu. Tu je puno kamena, a malo svega ostalog.
“Kameni put,
sve kamen ljut,
srce ko stijena,
i nema mijena”, piše pjesnik i znanstvenik kome posvećujem ovu kolumnu.
Unatoč kamenom krovu i kamenom podu, putnika i namjernika dočekat će toplina postojbine Ruđera Boškovića (1711. – 1787.), svevremenog svećenika, fizičara, matematičara, astronoma i filozofa – i tajanstvena Vjetrenica, najveća spilja, kao zaštićena turistička vrijednost naše zemlje.
Dočekat će ga i jedna ljudska veličina i znamenitost koju bi, baš kao i Vjetrenicu, trebalo staviti pod zaštitu države kao narodnu baštinu. Raširenih ruku i duše, vesela i ljekovita osmijeha, dočekat će vas liječnik i znanstvenik, buntovnik i bojovnik, pjesnik i dubrovački župan – dr. Jure Burić.
To je kozer koji će vam ispričati stotinu zanimljivih priča, nazdraviti najboljim pićem Popova polja, počastiti vas kulinarskim delicijama, u jednome trenu uzeti gitaru, zasvirati i zapjevati: “Kad zazvone dubrovačka zvona”. Nakon svega, bližim graničnim prijelazom u Čepikućama povest će vas do vječnoga grada Dubrovnika.
Kada se odmorite i prošećete Stradunom, župan će vas, kao ponosni Hercegovac, povesti do susjednih Mlina i predstaviti hotele Sheraton i Astarea, dvije zlatne karike iz lanca hotela Anđelka Leke, vremešna, a mladalački živahna ugostiteljskog maga.
Povest će vas i na drugu stranu grada – do hotela Neptun, Ariston, Royal Palm, Royal Princess i Royal Blue, do pet hotela, s pet zvjezdica, s tisuću kreveta i deset bazena dr. Cirila Zovke. Ovo su nečuvene priče o ljudima koji su pošli niotkud i ni od čega, a samo na jednom dijelu zemlje, u jednoj od najpoznatijih turističkih destinacija svijeta, podigoše sedam hotela najvišeg stupnja hotelijerskih usluga.
Ovi hoteli imaju sve. Nedostaju im samo velike, u kamenu isklesane statue – kao svjedočanstvo što vrijedan hercegovački čovjek svojim radom može učiniti.
Veliki graditelj i najpoznatiji hotelijeri osjećaju stari kraj i svoju rodnu grudu. Željeli su graditi. Ne dadoše im!
Ne dadoše u Sarajevu, tako i u Mostaru. Jedan se spotaknuo o hotel Neretva, drugi o hotel Ero. Dok ovi hoteli strše kao strašila kad oluja prođe, dubrovački Sheraton, Astarea, Neptun, Ariston, Royal Palm, Royal Princess i Royal Blue bliješte sjajem turističkih dragulja.
Gledao sam mostarske projekte i slušao priče o njima. Uvijek kada prođem pored hotela Ero i Neretva, u meni se razbukta bijes i pitanje: Bože, tko upravlja ovom nesretnom i ubogom zemljom? Zemljom u kojoj se “šakom i kapom”, bez problema i provjera, izdaju građevinske dozvole Arapima, ali ne i domaćim ljudima s najboljim namjerama.
No, vratimo se dr. Juri Buriću, mom sugovorniku. Sjedimo u njegovu dubrovačkom domu, osluškujemo valove mora i razgovaramo.
• Vaš životopis priziva monografiju tvrdih korica i čvrsta poveza. Svaka epoha vašeg života obilježena je zanimljivim i uzbudljivim bojama. Ipak, vratimo se na godine odrastanja u rodnome mjestu kojemu se uvijek s radošću vraćate.
– Moj život, kao i život mojih predaka, počeo je na ovome suhom hercegovačkom kamenu, u obitelji koja se bavila trgovinom, ugostiteljstvom i poljoprivredom. Davne 1876. godine moj pradjed Ivan otvorio je han, što je nalik današnjem motelu. Djed Jure uspješno se bavio otkupom ljekovitog bilja. Izvozio ga je u Italiju. Bilo je dobro njemu, mojim precima, a i onima od kojih je kadulju otkupljivao. Govore da je bio vješt u svome poslu i nadasve čestit čovjek. I danas, kada mi netko to spomene, moje se obrve podignu, oči otvore kao da hoće suzu pustiti. Bio je preteča današnjim uzgajivačima smilja.
• Život u Popovu polju i vašem Ravnu bio je vezan uz uskotračnu željezničku prugu koja je “tamni vilajet” izvodila na obale lijepog plavog Jadrana. Danas te poveznice nema. Kakve je posljedice za vaš kraj izazvalo ukidanje ove dragocjene poveznice?
– Željeznička pruga koja je povezivala Bosnu i Dalmaciju, Sarajevo i Dubrovnik, uistinu je značila život. Neodgovorni i nedobronamjerni ljudi prugu su ukinuli. Ukinuli su život u mjestima kroz koja je prolazila. Ovi krajevi odumiru. Mladi, pa i nešto stariji ljudi, odlaze u bijeli svijet. Odlaze cijele obitelji.
• Godine vašega odrastanje vezane su uz Ravno. Sjećate li se svojih pučkoškolskih dana? Kako je to bilo sredinom prošloga, a kako danas, na početku novoga stoljeća?
– Djetinjstvo je nešto čega se čovjek najradije sjeća. Na željezničkoj postaji u Ravnu, svako jutro nas 42 pučkoškolaca čekalo je vlak koji će nas dovesti do škole. Škola je radila u dvije smjene. U moje vrijeme imala je 500 učenika. Danas, na željezničkoj postaji, ne čeka nitko. U školi je samo 10 učenika. To su “genocidne” posljedice ukidanja željezničke pruge koja je vodila u svijet i budila nadu u bolji život.
• Vaši dobri poznavatelji pričaju da ste bili darovit sportaš. Predviđali su vam blistavu karijeru nogometnog ili vaterpolskog vratara…
– Drugi su govorili da sam bio talentiran nogometni vratar. Da je moja mladost vezana uz ovo vrijeme i nogometnu vladavinu Zdravka Mamića, možda bi od moje karijere i bilo nešto. Od moje vaterpolske karijere nije moglo biti ništa posebno. Pristojno plivam i igram picigin. To je sve!
• Srednjoškolsko obrazovanje i godine sazrijevanja proveli ste u Dubrovniku…
– Vrlo kvalitetno srednjoškolsko obrazovanje dobio sam u drevnom Dubrovniku. Ivan Radišić i ja bili smo jedini učenici iz Hercegovine. Svakoga vikenda vraćali smo se “Ćirom” svojima. Intenzivno sam se bavio fotografijom i sitnopisom. Rado se sjećam tog vremena, svojih sjajnih profesora, ljetnih raspusta i velikih Dubrovačkih ljetnih igara.
• Kao darovit učenik, odlučili ste posvetiti se medicinskoj znanosti. Usporedno s vašim godinama studiranja, na Zagrebačkom sveučilištu odvijao se drugi – paralelni “studij domoljublja”. Sjećate li se tih burnih događaja i njihovih predvodnika? Sjećate li se Dražena Budiše, Zvonimira Čička i Ljerke Mintas? Priča se da je, za razliku od ostalih “nadmenih” purgera, Ljerka imala posebnu sklonost prema studentima iz Hercegovine.
– Upisao sam se na Veterinarski fakultet, položio sve ispite na prvoj godini i prešao na medicinu. To je učinio i moj najbolji prijatelj dr. Goran Dodig, sada sveučilišni profesor na Medicinskom fakultetu u Splitu. Družili smo se, prijateljevali i snivali slobodu. Jedne večeri u stanu roditelja Ivana Zvonimira Čička donesena je neformalna odluka o pokretanju studentskog štrajka na zagrebačkom Sveučilištu. Tu su bili Dražen Budiša, Ljilja Škegro-Vokić, bivša ministrica kulture, Nikica Valentić, bivši predsjednik Vlade, Ivan Sušac, Ivan Vokić, Mujo Krasnići, Ante Paradžik. Veliku ulogu imala je Zvjezdana Znidarčić-Begović, sada ugledna zagrebačka odvjetnica, a napose Ljerka Mintas-Hodak, bivša potpredsjednica Vlade. To su osobe za koje me vežu posebno draga sjećanja i iskreno poštovanje. Malo tko zna da je u ovom udarnom gnijezdu bio i dr. Božo Ljubić, sada sveučilišni profesor na Medicinskom fakultetu u Mostaru i saborski zastupnik u Republici Hrvatskoj.
• Vaš doprinos studentskoj pobuni, a time i Hrvatskom proljeću, nemjerljiv je. Bilo je i posljedica takvog pregalaštva.
– Svatko je dobio neku kaznu. Ja sam odradio stotinu dana zatvorske “specijalizacije”. Ivan Zvonimir Čičak osuđen je na tri, a Dražen Budiša na četiri godine strogog zatvora. Kazne su odslužili u Staroj Gradišci i Lepoglavi, kao narodni neprijatelji prvog reda.
• Na vrijeme ste i s izvrsnim rezultatima diplomirali na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kako su protekle prve godine, godine specijalizacije i usavršavanja u struci i znanosti?
– Uspješno sam diplomirao, a nekoliko godina poslije obranio i magistarski rad. Pripreme za obranu doktorske disertacije poremetile su godine rata i teškog poraća. Prve četiri godine liječničke prakse proveo sam u Janjini na otoku Pelješcu. To su nezaboravne godine i najljepša sjećanja na sjajne ljude, otočane.
• Početkom 1990. godine nad našom zemljom nadvili su crni oblaci rata. Za vas, kao ni onih 70-ih godina prošloga stoljeća, nije bilo dvojbi – kojim putem treba poći.
– U obrani domovine sudjelovao sam od prvoga dana. Ustrojio sam ratni sanitet za područje Dubrovačko-neretvanske županije. U tijeku najljućih borbi, 14. rujna 1993. godine, imenovan sam za ratnog povjerenika južne Hrvatske. Bila su to teška, zaista teška i neizvjesna vremena. S ponosom se sjećam sudionika obrane Dubrovnika, hrabrosti i odanosti mojih sugrađana.
• Prvi ratni zločin dogodio se je u vašem rodnom mjestu. Zapravo, prvi zločin učinjen je nad vašom rodnom kućom. Bombarderi tzv. JNA sve su pretvorili u prah i pepeo. U razgovoru s nekim ljudima kažu da je to bila osveta za vaše domoljublje iz vremena Hrvatskog proljeća.
– Točno je. Prvi ratni zločin učinilo je zrakoplovstvo Jugoslavenske narodne armije. Moju rodnu kuću sustavno su bombardirali, zapalili je i pretvorili u prah i pepeo. Ostali su samo tamni zidovi i ništa više. Vjerujem da ću je s bratom obnoviti i u njoj dočekati godine pozne starosti. Jer, stare godine zovu mladi korijeni. Obavještajne službe JNA znale su za mene i moje domoljubno djelovanje. Nema slučajnosti! Udari po doktoru, udario si po cijelom Ravnu i Popovu polju.
• Sudjelovali ste u obrani grada Dubrovnika…
– Rekao sam vam, od prvoga do posljednjeg dana. Bile su to godine užasa. Na Ivanjici i oko Srđa bila je ogromna ratna mašinerija koja je željela doći na Stradun i tu se počastiti kavom.
Na početku agresije na Dubrovnik u postrojbama ZNG-a bilo je 80% branitelja iz Hercegovine ili podrijetlom iz Hercegovine. Bio sam ponosan na tu činjenicu i nikada se ona ne smije zaboraviti.
• Kako je grad izgledao nakon bombardiranja?
- U Gradu je vladala nedoumica. Svatko se pitao - može li Dubrovnik doživjeti sudbinu Vukovara i cijele Slavonije. Civilizirani svijet, inače, bio je zatečen barbarstvom koje se sručilo na stoljeća dubrovačke povijesti. Svatko je dolazio i gledao. Ni jedan državnik nije došao u Zagreb, a da nije došao vidjeti što se dogodilo. Uvijek sam bio dobar domaćin. Vjerojatno je zbog toga turski predsjednik Demirel pisao pokojnom predsjedniku Tuđmanu da bez mene ne dolazi u posjet.
• Kao politički djelatnik i saborski zastupnik zalagali ste za jedinstvo hrvatskog naroda.
– Časnu dužnost dubrovačkoga župana obnašao sam od 1993. do 1998. godine. Postojbina svevremenog Ruđera Boškovića, slavnog kipara Dušana Džamonje, velikog pjesnika Anđelka Vuletića, Williama Boeinga, tvorca zrakoplova Boeing, dr. Cirila Zovke, Anđelka Leke, velikih ugostitelja i graditelja, na liniji je nevidljive granice. Kako se to može dijeliti? Nikako… Samo zajedno možemo poći naprijed. To je moj životni i moj politički kredo.
• Upozoravali ste na doprinos branitelja koji su samosvjesno iz Bosne i Hercegovine pristizali u pomoć.
– Rekao sam vam da je u postrojbama ZNG-a u obrani grada Dubrovnika bilo 80% branitelja s područja Hercegovine. Tako je bilo i u obrani Vukovara. Što nam znači ime legendarnoga Blage Zadre, legendarnoga zapovjednika obrane Vukovara? Tako je bilo na svakoj bojišnici. I sada se nađe netko tko to hoće osporiti i obezvrijediti.
• U to vrijeme u Dubrovniku je vrlo uspješno djelovala Udruga dubrovačkih Hercegovaca. Jednom prigodom došao sam na skupštinu Udruge i ostao zatečen koliko je ljudi s ovih prostora nastanjeno u Dubrovniku.
– Kao dubrovački župan, poticao sam rad te Udruge. Puno, zaista puno je ljudi iz naših krajeva u gradu. Ima vrsnih liječnika, arhitekata, pjesnika, znanstvenika, svećenika prvostolnika – svih. U sveukupnoj povijesti ostavili su dubok i neizbrisiv trag. Legendarni hercegovački karizmatik fra Jozo Zovko, nakon godina nerazumijevanja i progona, postaje svjetlost koja će preobratiti svijet. Tko još toga nije svjestan!?
• Javnost pamti sve. Pamti i vaše pismo koje ste uputili generalu Anti Gotovini u vrijeme njegova haaškog uzništva.
– Generala Antu Gotovinu poznajem osobno i smatram ga časnim i čestitim čovjekom. Njegovo uhićenje duboko me je potreslo. Uputio sam mu jedno pismo i posvetio pjesmu:
“Kad dugo živiš,
Upoznaš ljude,
Otkriješ njihovu bijedu i jad,
I s pravom se pitaš
Je li, možda, bolje
Živjeti dugo
Ili umrijeti mlad…”
• Zašto ste tadašnjem predsjedniku Stipi Mesiću poslali poruku: “Rušit ćemo te svim demokratskim sredstvima”?
– Duga je to priča i velika su moja saznanja. Zato sam mu i poručio: “Rušit ćemo te svim demokratskim sredstvima. Pucati nećemo!”
• Prestala je vaša aktivna politička karijera. Pouzdano znam da mnogi ljudi dolaze do vas po mudar savjet i uputu. Prije nekoliko dana posjetio vas je dr. Ciril Zovko, jedan drugi hercegovački dragulj. Jedan i drugi, svatko na svoj način, ostavili ste dubok i neizbrisiv trag u bogatoj povijesti grada Dubrovnika.
- Dr. Ciril Zovko je moj iskreni prijatelj. Prije nekoliko tjedana bio je s kćeri na ručku u mom domu u Ravnu. Pohvalio je moje kulinarske specijalitete. Jednako tako, i moje kozmetičke preparate. Teško je opisati kurikul čovjeka koji je, čistih računa i bez ijedne i najmanje afere, usred Dubrovnika podigao pet vrhunskih hotela s pet zvjezdica. Za mene – to je čovjek za najveća državna odličja. Zaslužio ih je!
• Prestala je i vaša službena liječnička praksa. Vratili ste su u rodni kraj i tamo, poput Samaritanca, bez naknade, pomažete i liječite stare i nemoćne mještane.
– Vrata mog doma i moje liječničke ordinacije otvorena su za sve moje mještane, pogotovo za one stare i nemoćne. Sretan sam kada ih mogu primiti ili posjetiti, i one koji ne mogu stajati na svojim nogama.
• Svatko tko je kod vas i na čas zastao priča o vašim kulinarskim vještinama.
– Moja supruga Ljiljana je Slavonka. To podrazumijeva njezinu vještinu u spremanju hrane. Prilike su me “natjerale” da i sam počnem nešto pripremati. Savjetovao sam se i već danas kažu da to treba probati i da je nešto u čemu se može uživati.
• Jednom prigodom izjavili ste da je u prirodi sve na svom mjestu i po Božjem skladu. Samo čovjek, iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće, narušava taj sklad i izaziva različite, često i tragične poremećaje.
– Iz dana u dan svjedočimo nerazumnim postupcima Božjih stvorenja – ljudi. Jučer su zemljom posijane atomske bombe, danas je izvorište civilizacije – Sirija zasipana kemijskim i svakim drugim oružjem i otrovima. Priroda se umorila od ljudskog barbarizma. Pitanje je do kada će to moći izdržati. Plašiti se različitih kataklizmi. I bez američkog predsjednika Trumpa.
• Vi ste se istinski vratili prirodi Popova polja, izvlačite najbolje i pripravljate izvorno čiste medicinske preparate.
– Rekao sam vam da se moj djed bavio prikupljanjem ljekovitog bilja. U Zavali i Popovu polju obilje je Božjih dragocjenosti. Probao sam svoja znanstvena saznanja upotrijebiti za pripravljanje različitih krema. Ljekovite su i djelotvorne. Svakoga gosta u hotelima dr. Cirila Zovka čeka neki od mojih pripravaka.
• U miru živite godine sretne bračne zajednice. Ponosni ste otac petero odrasle djece, prave postrojbe mladih Burića. Sin Božidar Domagoj iskazao se kao izvrstan televizijski redatelj.
– S mojom Slavonkom, suprugom Ljiljanom, rodio sam petero djece. Sin Božidar je uspješan redatelj i glazbenik, sin Stjepan filozof, kći Jelena je dubrovačka stomatologinja. Teško nas je pogodila smrt mladog Krunoslava, a jednako tako i odlazak kćeri Krunoslave, diplomirane arheologinje, na rad u Europsku uniju. Molio sam na sve strane i govorio da je naša zemlja puna zgusnute povijesti koju treba otkopavati i istraživati…
• Svaka dionica vašeg života traži osvrt. U zrelim životnim godinama oglasili ste se kao izvrstan pjesnik. Na pjesničkim susretima s oduševljenjem se prate vaši nastupi.
– Netko za moju poeziju kaže da je izvrsna, a oni drugi da je podnošljiva. Nema negativnih komentara i osvrta. Zato sam odlučio poći naprijed. Pripremam dvije slikovnice za djecu. Zvat će se “Mačak i mrav” i “Valić i djeca”. Napisat ću još pokoju pjesmicu i dok sam živ liječit ću moje ponosne Ravnjane i svakog čovjeka koji mi se za pomoć obrati. Uvijek bez naknade! Jer, ako bih naplatio svoje liječničke usluge, strah me je da bi mi, ako jednog dana stanem pred Stvoritelja, mogao reći: – Što ti, Buriću, čekaš? Ti si svoje na zemlji naplatio.
