Ljudi starije životne dobi znaju kako je u Mostaru, na prilazu autobusnom i željezničkom kolodvoru, pod krošnjom velike stoljetne košćele, na osami, bila poznata ugostiteljska radnja. Ponosila se imenom Lira. U toj radnji, oko nekoliko razbacanih stolova i rasklimanih stolica, svjetla se nisu gasila. Zastori se nisu spuštali. S ulice se sve moglo vidjeti. Zvali su je - teatar na otvorenom.
Do kasno u noć, nekada i do zore rane, gradski i prigradski bašibozluk čekao je dolazak vlaka i autobusa, a mladi i stariji, potentni ljudi, uživali su u dolasku kraljice noći. Svatko se na svoj način provodio i kratio slobodno vrijeme. Netko je pio, netko dolijevao na već popijeno. Netko se od mamurluka i razočaranja trijeznio. Netko je igrao karte i nasitno kockao. Malo ozbiljniji i vremešniji gosti zabavljali su se uz šah, tavlu i domine.
Nitko nije brinuo što se iza brda valja, što je na učestalim kongresima Saveza komunista dogovoreno i odlučeno i može li se neka nevolja pojaviti te poremetiti ustaljeni mir. Važno je da se koji dinar ima za kavu, rakiju, moguće i kraljicu noći i - da je Velež pobijedio. Sve drugo bilo je potaman; do novoga dana, nove noći i okupljanja.
Istina, s vremena na vrijeme, kao i u svakom drugom noćnom lokalu, znala je izbiti svađa, poletjeti psovka, razbiti se čaša, a nekada i šaka sijevnuti. Policija je znala što se u Liri događa. Nikada nije uredovala jer je na svakom mjestu imala svoje odano uho. U tom bašibozluku nije bilo grubih uvreda i etiketiranja. Pod prigušenim svjetlima Lire bilo je tihog kavanskog sklada i dostojanstva.
U posljednjem broju časopisa Gloria Dimitrije Popović, slavni likovni umjetnik i sve popularniji narator Večernjeg lista, priča:
”Na prostranoj plaži u Budvi, usred vrelog ljeta, pod velikim krošnjatim čempresom, na prostrtom ručniku leži plećat, naočit, okat preplanuo Crnogorac. Zrele je životne dobi. Preko svog ponosa stavio je šešir s obodom, mašnicom i povećim natpisom: Ako moje znamenitosti želite razgledati, ostavite dva eura. Nakon toga šešir podignite i uživajte u razgledanju!
Tako naiđe jedna, druga, treća i sto i treća turistica. Posao krenuo. U jednom času eto nešto mlađe, vrckaste i znatiželjne Njemice. Skide sunčane naočale, zastade, sagnu se, podiže šešir. Razgleda znamenitost i tiho reče: ‘Oduševljena sam! Pođite sa mnom i dobit ćete sve što zatražite!’ ‘E, jado moja! Da na svojim nogama vitez može stajati, ne bi se on ovdje izležavao i prosio. Radio bi on! Jednoga dana ovdje, drugoga u Tivtu, trećega u Kotoru, pa po otocima dok ljeto traje i besposlen ženski svijet sanja o ljetnim ludostima i radostima?’”
E, tako nekako čelnici hrvatskih političkih stranaka zovu svoje ministre i doministre: ‘Dođite, razgledajte Banske dvore i Pantovčak. Pođite s nama i dobit ćete sve što želite. S osjećajem stida i nelagode, ovom kolumnom podigao sam šešir s hrvatske političke scene i pod njim našao Crnogorca s budvanske plaže. Sve golo, k’o od majke rođeno. Sedamnaest izabranih ministara i osam doministara svih profila i resora moralo je napustiti udobne fotelje, Banske dvore i Pantovčak. Netko je prošao “specijalizaciju” u Remetincu, a drugi u sudskim klupama dokazuju nedokazivo. Dokazuju svoju nevinost. Uglavnom - sram i grdoba, kako pjeva slavni crnogorski pjesnik Njegoš.
Stidno je, zaista stidno, a opet - eto ih tamo, kako narod voli reći.
Po rođenju sam državljanin Bosne i Hercegovine, a od 1995. godine i Republike Hrvatske. Jedno i drugo tjeraju me progovoriti o neprilikama koje, poput brzog vlaka, sustižu jednu i drugu zemlju. I prijete im! Prljav, verbalni obračun Pantovčaka i Banskih dvora, predsjednika Republike Hrvatske i predsjednika Vlade, prelijeva se preko Une i Save. Prelijeva se preko crvene linije ljudskog dostojanstva i strpljenja. Nikada nisam čuo i nigdje nisam pročitao da na ovako prost i primitivan način razgovaraju dva čelna čovjeka jedne zemlje.
Zoran Milanović vrhovni je zapovjednik Oružanih snaga i jamac mira, sigurnosti i teritorijalne cjelovitosti zemlje. A kao da ne vidi da se susjedstvo brutalno naoružava i za nešto novo sprema. Ne vidi da se surova ukrajinska priča može prenijeti na prostore Balkana i sve pretvoriti u prah i pepeo. U oganj i pakao. Tijekom Domovinskog rata Mile Martić (1954.), osuđeni ratni zločinac, na središte Zagreba ispalio je raketni sustav. Bilo je mrtvih i ranjenih. Bilo je štete i ledenog upozorenja.
U ožujku ove godine na središte Zagreba, po prilici na isto mjesto, doletjela je ptica lastavica: dron upozorenja onima koji se svrstavaju uz napadnutu Ukrajinu. Crni Vladimir otvoreno prijeti. A može i ima čime prijetiti! Švedska, Finska i Švicarska, zemlje stoljetne neovisnosti, jednom su nogom u sustavu NATO-a. Sv. Otac Franjo moli za posjet Moskvi i crnom Vladimiru. “Znaju da se zlo priprema, ako već nije među nama”, kako misli i otvoreno piše Slavoj Žižek, slovenski filozof svjetskog formata i dometa.
Uglavnom, neće ovo na dobro izaći!
Andrej Plenković vrhovni je jamac gospodarskog razvitka, socijalne pravde i urednog funkcioniranja pravosudnog sustava. Kao da ne vidi da iz njegove zemlje mlado i staro, učeno i neuko, bježi glavom bez obzira. Bježe cijele obitelji. Bježe i oni koji imaju socijalni status i radno mjesto. Ljudi traže mir i životnu sigurnost!
Još teže i neizvjesnije stanje je u našoj zemlji, umornoj od rata i poraća, nesporazuma i međunarodne nepravde. S njom se povijest stoljećima surovo poigrava. Tako mlad i obrazovan mladić iz Travnika u oproštajnom pismu piše: “Odlazim. Odlazim iz zemlje koja je obećala sve, a nije ispunila ništa. Jedino što je uspjela - uspjela je oduzeti mi pravo na nadu.”
U obnašanju najviših dužnosti nema državničkog i diplomatskog dostojanstva. Samo pjena i pljuvačka, uvreda i poniženje. Predsjednik Republike Hrvatske, u svakoj prilici i poluprilici, za predsjednika svoje Vlade kaže: - To je miš, jazavac, udbašenko, vođa kriminalne bande, zmija i dete vojne lekarke. Za predsjednika Sabora kaže da je mali Njonjo; za ministra obrane da je - jad i bijeda, a za ministra vanjskih poslova - da i ne navodim što je rekao i što ponavlja.
Za prvog susjeda kaže da je to zemlja za sapun pa tek onda za parfem, a za drugog susjeda - da je to ništa drugo nego hrpa izmeta. A ne zna da je mala zemlja Bosna, s njom i Hercegovina, koju bi on sapunirao, čistio i prao, porodila dvojicu nobelovaca - Ivu Andrića i Vladimira Preloga, Mersada Berbera, Safeta Zeca, Lazu Drljaču, Gabrijela Jurkića, umjetnike svjetskih dometa; Antuna Branka Šimića, Aleksu Šantića, Mešu Selimovića, sjajne pjesnike i književnike. I Josipa Mlakića, nobelovca u nastajanju. I tako redom i tako unedogled.
Ovakav, ni približno ovakav vokabular nije se mogao čuti u ponoćnim satima među polupijanim bašibozlukom na mostarskom kolodvoru i u gostionici Lira. Naletjela kosa na brus, kako narod zna reći. Davno je mudri Miroslav Krleža napisao: “Bog te sačuvao srpskog junaštva i hrvatske kulture!”
U posljednje vrijeme predsjednik Republike i predsjednik Vlade Republike Hrvatske glasno i otvoreno raspravljaju o položaju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. To je njihova ustavna obveza. I dobro je da je tako!
Međutim, u svemu tome nema obzira, nema diplomacije i uvažavanja. Jer Bosna i Hercegovina puna je unutarnjeg nemira, teške povijesti, novih nesporazuma i međunarodne nepravde. Obračuni predsjednika Republike Hrvatske i predsjednika njezine Vlade sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini nanose veliku štetu. Zaista veliku štetu.
Daytonski “mudraci” zemlju su pocijepali, preorali i pustili da se njezini kraci batrgaju i sve češće grubo sudaraju. Međunarodna pravda bila bi zadovoljena kada bi na optuženičku klupu sjela bivša tužiteljica Carla Del Ponte i odgovarala za zatamnjivanje najvažnijih dokaza o uzrocima i posljedicama rata 1992. - 1995. godine. Uz posljednju rečenicu zalažem pedeset godina pravosudne karijere. Zalažem ih za istinu i pravdu! Svatko to zna i o tom se javno govori.
Uostalom, kako je bilo prije stotinu godina, tako je i danas.
U četvrtak, 19. svibnja, na međunarodnoj kulturnoj manifestaciji Mostarsko proljeće, u prostorijama nove prelijepe mostarske knjižare “Ivo Andrić” bit će predstavljen hit-roman “Na Vrbasu tekija”. Autor je sjajni književnik Josip Mlakić. To me potaknulo da roman ponovno uzmem u ruke i provjerim svoje dojmove nakon prvog čitanja. Definitivno, pisanje Josipa Mlakića, po mom osobnom uvjerenju, na razini je pera njegova susjeda, nobelovca Ive Andrića. Dok ovo pišem provjeravam svako napisano slovo i svoje prve dojmove potvrđujem. Sjajan roman i iskrena preporuka za čitanje!
Tako na početku romana Josip Mlakić opisuje kako je bosanski svećenik fra Ante Knežević došao u Đakovo kod biskupa Josipa Strossmayera (1815. - 1905.), neprikosnovena duhovnog, kulturnog i političkog autoriteta tog vremena.
”Dođite Vi, fra Ante, kod mene u Đakovo. Bit će Vam bolje i sigurnije nego je u Bosni. Ja ću to srediti s Vašim provincijalom. Sve će biti onako kako se nas dvojica dogovorimo. Surađivat ćemo”, u vrtu biskupskog dvora započeo je razgovor biskup Josip Strossmayer.
”Ali ima još jedna želja”, nastavlja biskup Strossmayer. “Znam da u Bosni, po našim drevnim samostanima u Kreševu, Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Gučoj Gori ima umjetnina i starina neprocjenjive vrijednosti. Što će to u tami i mraku Bosne kada su ionako teška i nesigurna vremena? Vi to, fra Ante, lijepo popišite i u Đakovo donesite.
Ja ću umjetnine i starine staviti u zagrebačke muzeje. Čuvat ćemo ih i vratiti kada se prilike u Bosni smire. Napravit ću kopije umjetnina i poslati ih u Bosnu.
Tko će to vidjeti?
Tko će te razlike uočiti?
Malo tko. Zar nije tako, fra Ante?”, reče biskup.
Fra Anto sluša moćnog biskupa. U njegovu glasu osjetio je nadmoć i poniženje. Ispravio se i odvažio reći:
”To smo mi, te starine i umjetnine, Oče biskupe, skupljali, od usta odvajali i kupovali, i od Turaka sačuvali. Vidite ovaj mali piljak što sam sa zemlje uzeo? Ne vrijedi ništa. Ali ako je od naših predaka, za nas je vrjedniji od dragog kamenja i suhoga zlata.” Franjevac k’o i svaki drugi franjevac. Bosna i Hercegovina njegov je zavjet i njegova svetinja.
”Biskup rekao - vratit će”, žali se fra Ante svom subratu fra Nikoli Šokčeviću. “Upamti, brate Nikola, ja obećanjima ne vjerujem. Neće oni to vratiti! Da mogu - i dušu bi nam uzeli! Naplate oni što god nam daju. Što smo mi njima? Ušljivi rođaci i ništa više!”
Na list papira popisao je fra Ante starine i umjetnine koje je odnio u Đakovo. Na kraju popisa velikim je slovima napisao poruku: Nek’ se zna!
Nek’ se zna i ono što je tužiteljica Carla Del Ponte učinila s dokazima na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu!
To je zločin protiv pravde! Pravno čist kao djevojačka suza.
Suradnica Međunarodnog suda za ratne zločine dr. Nevenka Tromp, izjavom, argumentacijom i odlučnim obrazloženjem, na televiziji Face TV (8. svibnja ove godine) zapalila je bošnjačku političku scenu. Ne vjerujem da postoje politički i duhovni vatrogasci koji bi taj požar mogli kontrolirati i pogasiti.•
