Prošlog petka, 5. srpnja, obilježena je obljetnica rođenja Tina Ujevića, jednog od najvećih, ne samo hrvatskih, pjesnika. Proteklih dana mnogo toga napisano je i izrečeno o liku i veličanstvenom djelu Augustina Tina Ujevića, rođenog 5. srpnja 1891. u Vrgorcu (umro u Zagrebu 12. studenoga 1955.). No, ponešto je i prešućeno ili nedovoljno kazano. Mnogi u BiH znaju dosta toga o Tinu i njegovu književnom stvaralaštvu, a još ne znaju da je veliki pjesnik sedam godina živio u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj enciklopediji stoji da je Tin živio u Sarajevu od 1930. do 1937. godine. No, kroničari su zabilježili to da je Tin 24. studenoga 1929. godine boravio u Mostaru. Dakle, Ujević je živio i u BiH koja ga je nadahnula za pokoji stih!
U razdoblju boravka u Sarajevu objavljene su njegove dvije značajne zbirke poezije: "Auto na korzu" i "Ojađeno zvono"! Tako Ujević na svoj način pripada i književnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali i ukupnoj književnosti u BiH. Tin je na svom životnom putu stopama Silvija Strahimira Kranjčevića jedno značajno vrijeme boravio u BiH, i to u svojoj zreloj stvaralačkoj fazi. Boravio je i u Mostaru, mjestu školovanja njegova prijatelja Stanislava Šimića. Njegova brata Antuna Branka smatrao je najvećim hrvatskim pjesnikom; obojica su Drinovčani koji su preko Širokog Brijega, gdje su se jedno vrijeme školovali, i preko Mostara dospjeli u Zagreb.
No, Tin je jedno vrijeme bio nepoželjan u Zagrebu, gdje je studirao hrvatski jezik i književnost, klasičnu filologiju i filozofiju pa ga je životna staza odvela na druge strane. Godine 1913. emigrirao je u Pariz, odakle je hrvatskim časopisima slao pjesme i članke; deset pjesama uvršteno mu je u antologiju "Hrvatska mlada lirika" (u kojoj je zastupljen i Ivo Andrić, na znanje onima koji tu činjenicu ignoriraju). U vrijeme Velikog rata priključio se Jugoslavenskom odboru, ali ga je 1917. napustio – zalagao se za konfederalnu buduću državu. Tada je ostao bez prihoda i počinje njegov egzistencijalni hod pod mukama. Pri povratku brodom iz Francuske jugoslavenski žandari u more su mu bacili dva kovčega rukopisa. Kad su ga u splitskoj luci upitali je li on Tin Ujević, odgovorio je:
- Ja sam tajnik Tina Ujevića, Tin Ujević je na dnu mora!
Jedno vrijeme živio je u Zagrebu pa se preselio u Beograd, a odatle u Sarajevo pa u Split. Ponovno se vratio u Zagreb, gdje je uređivao Pravicu, glasilo hrvatskih poduzetnika. U Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" stoji da je Ujević nakon uspostave NDH radio kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova. Od 1945. do 1950. godine bilo mu zabranjeno javno djelovanje pa mu je posljednja i najopsežnija zbirka "Žedan kamen na studencu", koja je pripremljena 1944. godine, objavljena tek deset godina poslije, godinu dana prije smrti. Kad ga je na jednom ispitivanju u Republičkoj centrali Komunističke partije u pratnji milicije jedan od komunističkih funkcionara upitao od kada mu je zabranjeno javno djelovanje, kratko je u svom ironičnom stilu odgovorio:
- Od oslobođenja!
Jerko Šimić, treći (od četiri) brat braće Šimić, ugledni zagrebački odvjetnik i sportski publicist, u vlastitoj je nakladi objavio Pisma Tina Ujevića Stanislavu Šimiću i tako dao svoj doprinos tumačenju djela i Tina i Stanislava. Tin je cijenio Stanislava kao književnog kritičara s kojim se rado družio, prepirao, smijao. Postoje anegdote s njihovih duhovitih okršaja. Imao se s kim "nosat", kako bi rekao Kikaš za Škilju iz Zagvozda u Raosovim i Vrdoljakovim "Prosjacima i sinovima". Tin se s Miroslavom Krležom znao i posvađati, ali i ljuto šaliti. Kad je došao u goste Krleži u njegovu vilu na zagrebačkom Gvozdu, pozdravio ga je kao jednog od Glembajevih! Jednom ga je Krleža sreo i zajedljivo mu se obratio:
- Gdje si, bačvo svih vina?
- Evo me, zastavo svih boja – uzvratio je ironični Tin.
Sergeju Jesenjinu u jednoj kritici poručio je: "Ruska seljačino, okani se poezije, nije to za tebe!" O Ivi Andriću kao piscu imao je visoko mišljenje, ali mu nije bila po volji njegova diplomatska karijera u Njemačkoj, posebno njegovo sudjelovanje u potpisivanju Trojnog pakta 1940. godine. Kad su Ujevića pitali što misli o Andriću, kazao je:
- Piše jako dobro, ali potpisuje svašta!
Netko je napisao da je Tin među uglađenom zagrebačkom gospodom izgledao kao siromah, a među običnim svijetom kao veliki gospodin. Kad je jednom dobio poziv da u Parizu sudjeluje na nekom uvaženom susretu književnika europskog formata, trebao mu je fini zimski kaput po tadašnjoj modi. Jedan dobrostojeći književnik posudio mu je svoj kaput. Kad se vratio iz Pariza, Tin je u tom skupom zimskom kaputu zalazio u zadimljene zagrebačke gostionice. Sretne ga vlasnik kaputa i upita ga:
- Kad konačno kaniš vratiti moj kaput?
- Ako si mi ga darovao, moj je, ako si mi ga posudio, još mi treba – uzvratio je duhoviti Tin.
Tin je jako cijenio humor u kritici pa je zapisao: "Ima jedna zadnja kritika koju kritičari ne prave, to je: kritika humorom!" Pritom nije mislio na svog prijatelja kritičara Stanislava Šimića. Za humor je kazao: "Smatram da je humor najispravniji način promatranja stvari!" A pjesnicima je poručio: "Pjesnikov je zadatak traženje, a sposobnost velikih pjesnika nalaženje!" •
