Svakom Zagrepčaninu, bio on rođen u Zagrebu ili ga je izabrao kao mjesto na kojem će stvoriti dom, mora se stisnuti srce svaki puta kada, prilazeći centru, ugleda tornjeve katedrale s privremenim, metalnim križevima. Radi se, jednostavno, o simbolu grada koji je nakon potresa postao simbol njegovih rana. No bilo bi iluzorno očekivati da će se katedrala obnoviti u kratkom roku. Jasno je da njezina obnova i nije prioritet kada se zna da su u ovoj katastrofi bez krova nad glavom ostali brojni stanovnici strogog centra Zagreba. Ali kad je riječ o nekim drugim simbolima ranjenog grada, onima koji izravno utječu na živote njegovih stanovnika, od vlasti očekujemo krajnju osjetljivost i brzo djelovanje. Primjer je zgrada na križanju Đorđićeve i Petrinjske ulice, s koje još od potresa na ulicu padaju cigle, čak i namještaj, prijeteći životima prolaznika. Radi se o objektu koji su kao simbol potresa prepoznale i udruge kojima je u fokusu obnova porušenog grada. Upravo ispred te zgrade palile su se svijeće i polagali vijenci na godišnjicu potresa, jer je riječ o najoštećenijoj građevini u ulici u kojoj je potres uzeo i najveći danak, život 15-godišnje djevojčice. I baš zbog te simbolike ova je zgrada trebala biti početna točka organizirane obnove grada, sve je trebalo početi upravo njezinim uklanjanjem.
No prošli tjedan građani su imali priliku vidjeti novo urušavanje ove zgrade, a vlasti su se požurile reći da je odluka o njezinu uklanjanju napisana te kako će vrlo brzo uslijediti i radovi. A što se do sada čekalo? Mantra kako su za uklanjanje nužne privole većine suvlasnika zgrade od početka je bila bez temelja. Zna se da i Ustav i Zakon o vlasništvu propisuju da vlasnik svojom imovinom ima raspolagati vodeći računa o zajednici, nikako na način da njegova imovina ugrožava sigurnost pa i živote njegovih susjeda. Građevinski inspektori trebali su odmah krenuti u akciju i naložiti uklanjanje opasne građevine, no čekala se politička odluka zbog navodnog poštivanja prava vlasništva, u državi koja istodobno godinama izbjegava provesti odluku Europskog suda za ljudska prava i vratiti stanove sa zaštićenim najmoprimcima njihovim vlasnicima. Općenito, dojam je da je država u dobroj mjeri zaboravila na stradalnike u Zagrebu, računajući na manju osjetljivost ljudi prema velikom gradu, u kojem nema prizora poput blatnih kontejnerskih naselja na Banovini. No to ne znači da je nevolja stradalnika u Zagrebu manja, a pred vratima je druga godišnjica potresa koji ih je ostavio bez krova nad glavom.
