U Matici rođenih crkve Svetoga Ivana Krstitelja u Travniku župnik Juraj Pušek upisao je, pod rednim brojem 70, da je Ivan Andrić, zakoniti sin podvornika Antuna Andrića i majke Katarine (rođene Pejić) rođen 9. listopada 1892. godine u Travniku ulica Zenjak br. 13. Prema raspoloživim podacima Andrić je u travniku rođen slučajno. Njegova majka došla je u posjet obitelji Ivana Antunovića u Zenjaku i tamo se porodila. Prijatelj Andrićeva oca Tadija Anatunović, (brat Ivanov) upisan je kao Andrićev krsni kum. Kuću Antunovićevih kupio je 1940. mjesni trgovac Pero Zec. Skupština općine Travnik otkupila je kuću 1970. U njoj se danas nalazi piščev Memorijalni muzej. Po drugoj veerziji Andrić je rođen u selu Dolac kod Travnika, odakle je bila njegova majka. Dileme o mjestu njegova rođenja ostale su sve do danas.
Antun Andrić rano je napustio svoju obitelj i umro je kad mu je sin imao nepunih šest godina. Suočena s besparicom, Andrićeva majka već 1894. godine daje na čuvanje u Višegrad kod muževljeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovcsika. Tetak je došao u Bosnu iz Poljske nakon okupacije i radio je kao narednik u pograničnoj žandarmeriji. Obrazovan podučavao je Andrića njemačkom jeziku. U Višegradu je Andrić završio osnovnu školu te se vraća majci u Sarajevo da bi tamo 1903. upisao Veliku gimnaziju. Gimnaziju završava u Sarajevu, dobivši stipendiju HKD Napredak u visini od 200 kruna godišnje i s majkom koja radi kao tkalja u tvornici ćilima, živi u iznajmljenoj kući na Bistriku. Andrić je bio slab đak i imao je dosta izostanaka. Išao je na popravni u drugom, petom i šestom razredu, a čak je i ponavljao godinu zbog slabe ocjene iz matematike. Od 1909/1910. Materinski jezik predavao mu je dr. Tugomir Alaupović koji je u Ivi Andriću prepoznao talent.
Činjenica da je Andrić bio Napretkov stipendist nije nebitna i nije zanemariva. Upravo Napretkova stipendija omogućuje Andriću odlazak na studij i afirmiranje u studentskoj sredini Zagreba 1912. godine. Ta je godina ključna u početku Andrićevog društvenog i socijalno-političkog afirmiranja. U toj godini je sudjelovao na demonstracijama pred katedralom u Sarajevu u kojima se spalila mađarska zastava i u kojoj su se krvavo sukobili s policijom, nadalje, izgubio je dotadašnju stipendiju jer je podržao đake koji su sudjelovali u demonstracijama, maturirao je pri sarajevskoj Gimnaziji, dobio stipendiju Hrvatskog kulturnog društva Napredak u iznosu od 600 kruna, otputovao u Zagreb u listopadu 1912. godine upisuje na Mudroslovni fakultetu Franje Josipa l. u Zagrebu. Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, a završava nauke sa doktoratom u Gracu 1923. godine.
Još za vrijeme vladavine Austro-Ugarske Andrić se istakao kao jugoslavenski nacionalist, pa je bio zbog toga i uhićen. Poslije prvog svjetskog rata Andrić ulazi u diplomatsku službu te više godina vrši dužnost činovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi. Prije početka II. svjetskog rata dobiva položaj poslanika u Berlinu. Andrić je godinama radio u diplomaciji, a 1939. godine kruna diplomatske karijere bilo je veleposlaničko mjesto u Berlinu, u središtu Trećeg Reicha.
Predaja vjerodajnica Hitleru
Dekretom od 28. ožujka 1939. Andrić je stupio na svoju najodgovorniju diplomatsku dužnost. Andrić 19. travnja u nazočnosti ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa predaje vjerodajnice njemačkom kancelaru Adolfu Hitleru. Nakon službenog ceremonijala održan je i prijem na kojem je Hitler bio domaćin. Kancelar je s Andrićem kurtoazno razgovarao o unapređenju njemačko-jugoslavenskih veza u znanosti i kulturi. Andrić je nakon prijema održao konferenciju za tisak, a sutradan je poslao obavijest u Beograd o prvom sastanku s najvišim njemačkim dužnosnicima. Nakon puča u Beogradu i protunjemačkih demonstracija Hitler je dao naredbu o pripremi agresije na Jugoslaviju: Za datum napada utvrđen je 6. travnja 1941., kada je i bombardiran Beograd. Nakon njemačkog napada na Jugoslaviju i prekida diplomatskih veza, Andrić je obaviješten da je prisutnost diplomatskog osoblja u jugoslavenskom poslanstvu nepoželjna. Andrića je u Beogradu kratko vrijeme ispitivao Gestapo, ali je odmah pušten na slobodu. Zbog njegova hrvatskog podrijetla, u Gestapu su mu predložili da se preseli u Zagreb, ali Andrić je taj prijedlog odbio. Sa slomom stare Jugoslavije izlazi iz diplomatske službe te vrijeme okupacije provodi u Beogradu, pokazujući svojim stavom negodovanje prema okupatoru.
Poslije rata Andrić izbija kao pisac među vrhove jugoslavenske književnosti. Ivo Andrić je počeo pisati još prije I. svjetskog rata. Njegovi prvi radovi objavljeni u omladinskim listovima i časopisima, kao što su Hrvatski đak, Bosanska vila itd., izraz su revolucionarnih, nacionalističkih težnji koje je gajio kao pripadnik napredne omladine. Međutim, početak njegova literarnog stvaranja označen je izlaskom knjige Ex Ponto u Zagrebu 1918. Iza nje se redaju ova djela: Nemiri, Put Alije Đerzeleza i Pripovetke. Pisao je i eseje o Njegošu, Goyi itd. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se nije zadovoljavao isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontrolirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.
Prikazujući u svojim najboljim djelima život Bosne u davnim, historijskim vremenima, pored izvrsnih slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavača među kojima su se našli zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici, Andrić je dao ono što može samo pjesnik: golu ljudsku prirodu, njenu egzistencijalnu suštinu otjelovljenja u simbolima, među kojima se kao jedan od najljepših i najtrajnijih u našoj književnosti ističe most na Drini. U novije vrijeme naročitu je pažnju svojom dubinom i izražajnošću privukla njegova dulja pripovijetka Prokleta avlija, koju mnogi smatraju i njegovim umjetničkim najboljim djelom.
Nobelovu nagradu za književnost dobio je 10. prosinca 1961. na svečanosti u Stockholmu, a cijeli iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dijela bibliotečnom fondu Bosne i Hercegovine. U obrazloženju Odbora stoji da je nagrađen za „epsku snagu“ kojom je oblikovao motive i sudbine iz povijesti svoje zemlje. Primajući nobelovu nagradu za književnost, Andrić je u prigodnom govoru O priči i pričanju posebno istaknuo etičku dimenziju naracije: bez obzira na to opisuje li sadašnjost ili prošlost, ili se zalijeće u budućnost, pripovjedač mora u svom poslu biti slobodan, no zato mora snositi moralnu odgovornost za ono što priča.
-Andrić je čitavo svoje djelo stavio u službu čovjeka, humanosti, dijaloga među ljudima i kulturama. Njegovo pripovjedačko umijeće omogućuje nama, čitateljima, produljivanje iluzije života i trajanja, zavaravanje straha pred ponorima egzistencije, snalaženje u turbulentnim vremenima i na ovim poviješću zasićenim prostorima. Veličanstvena, čudesna pripovjedačka građevina koju je skladnim, kao iz kamena isklesanim riječima godinama gradio Ivo Andrić prispodobiva je mostovima koje je gotovo opsesivno opisivao: stvaralac je fizički nestao, ali je ostalo njegovo djelo kao simbol savladavanja kaotičnih sila i otpora ljudskoj ograničenosti, zapisao je, između ostalog, akademik Krešimir Nemec u Večernjem listu u njihovom projektu predstavljanja jedinog književnog nobelovca u Hrvata. Andrić je umro je 13. ožujka 1975. godine u Beogradu, gdje je i pokopan u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
Nakon njegove smrti počela je bitka za njegovo umjetničko naslijeđe. Još uvijek vodi se spor oko toga tko ima pravo biti nositelj autorskih prava Ive Andrića. U Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu otvoren je prije šest godina i Kutak nobelovca Ive Andrića i knjižnica sa svim do sada prikupljenim naslovima, s naglaskom na prva izdanja. Također, Napretkov Fond za stipendiranje i sveučilište nosi ime “Ivo Andrić-Vladimir Prelog”.
