Govoreći o psovci, govorimo o vjerskom, moralnom, kulturnom, sociološkom i lingvističkom obilježju jednoga naroda. I više od toga. Na umu imamo duhovnu skalu koja svjedoči o duhovnom bogatstvu i siromaštvu pojedinca, šire zajednice, pa i države. Gledajući kroz fokus rečenog, pokušajmo definirati pojam psovke. Psovka je govor Sotone ljudskim jezikom. Ljudski jezik u službi zloduha – to je psovka. Ona izlazi na usta iz srca koje je okuženo zlom. Taj mali čovjekov organ može sipati psovke, ali i veličati, blagoslivljati i proslavljati Boga. Tako je od samog početka ljudskog postojanja na Zemlji do danas. Rasvijetlimo taj suodnos Boga, čovjeka i Sotone. Sotona je pali anđeo. Jednom je na nebu, prije početka stvaranja svijeta, nastao velik duhovni boj. Trećina anđela na čelu s arkanđelom Luciferom (Svjetlonoša) pobunila se protiv Boga. U svojoj oholosti i egoizmu otkazali su poslušnost prema Bogu. Dobri anđeli stali su na Božju stranu. Predvodio ih je arkanđeo Mihael (tko je kao Bog). Pali anđeli koji su prije gledali Boga licem u lice i vidjeli svu Njegovu ljepotu, živjeli Njegovu blizinu, bili obasjani Njegovom neizmjernom ljubavi, otišli su nepovratno u vječnu propast i mržnju prema Bogu i čovjeku. Nisu tada psovali ime Božje, a htjeli su se uzdići nad zvijezde i nebo. Ciljali su na Boga, a u svojoj inteligenciji bili su zavidni na budući Božji odnos prema čovjeku. Isus kaže da je gledao Sotonu koja poput munje pada na Zemlju.
Stvarajući svemir, Bog je najkasnije stvorio čovjeka. Bog je vrhunski, apsolutni umjetnik. Remek-djelo Njegova stvoriteljskog čina jesu ljudi Adam i Eva. Dodao bih tome i Edenski vrt. U svojoj razigranoj mašti vidim taj prelijepi uređeni predio pun raznolikog cvijeća i bilja koji donose plodove tijekom cijele godine. Čujem poj rajskih ptica i vidim vedre dane pune ugodnog sunca i noću nebeski svod s mjesecom i milijunima zvijezda. Sav život teče u igri, nevinosti i slavljenju Boga, sve dok čovjek nije nasjeo na Sotoninu zamku – biti kao Bog. Kako je pao anđeo, pao je i čovjek. Bog je u svojoj promisli i dobroti pružio čovjeku drugu priliku za njegovo spasenje. Bog je postao čovjekom. Žena je začela po Duhu Svetome i rodila Boga. Ona je tako postala Bogorodica, ostala Djevica, bezgrešno začeta te dušom i tijelom slavno uznesena na nebo. Blažena Djevica Marija je nebeska majka svih ljudi i suotkupiteljica ljudskog roda. Ta neizmjerna Božja ljubav čovjeku neće biti nikada do kraja dokučiva. Niti će tu ljubav Sotona ikada pobijediti i mržnjom nadvisiti. Redajući ove retke, u sjećanje mi dolazi velika talijanska mističarka, književnica i pjesnikinja Marija Valtorta (1897. – 1961.). Prva njezina knjiga prevedena na hrvatski jezik nosi naslov ''Spjev o Bogočovjeku''. Pomno sam je pročitao. Poslije toga dobio sam više svezaka njezine knjige ''Evanđelje kako mi je bilo objavljeno''. Što me u ovim pjesničkim tekstovima posebno veseli i nadahnjuje? To su žive slike o Isusovu životu od rođenja, djetinjstva, odrastanja, hoda s apostolima, muke, smrti i uskrsnuća. Opisan je i život Marijin, život sv. Ane i životi apostola. Zadivljuju opisi krajolika, svemira i zvijezda na nebu koji svojevrsnom molitvom slave i veličaju Boga. Naša Zemlja, s vjetrovima, vodama, glasom ptica i životinja slavi Boga. Zaista, prekrasni opisi. Jest da u molitvi ''Zdravo, Kraljice'' našu Zemlju nazivamo suznom dolinom, ona ipak ostaje slikom izgubljenog raja na Zemlji. I bit će slika raja, dok se prema njoj budemo odgovorno odnosili. A čovjek, stvoren na sliku i priliku Božju, kako on proslavlja Boga?
Kada proslavlja Boga, čovjek je velik. Ne hoda malen ispod zvijezda. Ali kada psuje i vrijeđa ime Božje, tada plače čitav svemir. Tada čovjek povrjeđuje svih pet rana Kristovih. Tada Gospino srce cvili. Riječ "psovati" je praslavenskog podrijetla. Svoj izvor ima u sanskrtu. U slobodnom bi prijevodu značilo ''govoriti kome kao prema psu''. Kažu da samo Talijani i Mađari psuju više od Hrvata. Ne poznaju svi jezici psovku. Taj izraz nije poznat u jezicima američkih Indijanaca, japanskom jeziku, većini jezika otočnih naroda Tihog oceana, središnje Europe i čitave Afrike. Nekada je Europa bila najjača svjetiljka katoličanstva, a danas sve više tone u mrak suvremenog liberalnog bezboštva. I dok se za Crkvu u Hrvata može reći da po mnogočemu predstavlja uzor katoličanstva u Europi, a i svijetu, očito je da su Hrvati među najvećim psovačima na svijetu. Sv. Jeronim piše: ''Psovka je strašnija od ikog drugog grijeha. Ona je bezbožni govor ustiju protiv Boga. Svaki drugi govor kada se usporedi sa psovkom neusporedivo je manji.'' Slično će se izraziti i sv. Ivan Zlatousti: ''Želite da vas mine nesreća, okanite se psovke! Budite uvjereni: dok psovači ne prestanu psovati, svakim će danom nazadovati vaša polja, svi vaši poslovi i sva vaša nastojanja!'' Ako u jednom narodu ima psovača, čitav narod i svijet trpi zbog toga. Ne ostanimo nijemi nađemo li se u društvu teških psovača. Oglasimo se riječju ili nekom gestom. Izrazimo svoje neslaganje s huljenjem i psovkom. Budimo hrabri. Svojim malim gestama i riječima tako činimo velika djela pred Gospodinom i svima svetima. U Mojsijevo vrijeme psovače imena Gospodnjeg počinju kažnjavati kamenovanjem kao najteže zločince. Govoreći o psovci u hrvatskom narodu, ne nameće li nam se zaključak kako ni jedan narod ne stradava od čestih ratova, buna i prirodnih katastrofa kao hrvatski narod. Sjećam se kako su nam u djetinjstvu naš stari govorili: ''Moja djeco, na ovim našim krajevima ne prođe ni 20 do 30 godina, a da ne izbije kakva buna ili prevrat.''
Danas u miru na širim prostorima gdje žive Hrvati sve je manje Hrvata, a jedni su drugima stalno nešto krivi. U grijehe psovke ubrajaju se razni vulgarizmi, proklinjanja, hule, eufemističke psovke, profaniranja i pogrde. Poznati su u povijesti veliki grješnici i psovači čiji su životi tragično završili. Francuski pjesnik Charles Baudelaire napisao je knjigu ''Cvjetovi zla'' te ''sotonske litanije'' i umro je u najstrašnijim mukama. Voltaire, francuski filozof, bio je jedan od najuglednijih ljudi svoga vremena u Europi. Bio je najveći hulitelj i psovač svoga vremena. U predsmrtnim časovima ugledao je pakao i Sotonu koja ga u nj gura. Tražio je svećenika da ga opremi za smrt, ali mu ga nisu htjeli dovesti. Umro je u očaju. U novije vrijeme počinje se intenzivnije pisati o psovci na znanstvenim temeljima. Takav je slučaj u SAD-u kada dolazi do snažne liberalizacije društva. Švedski lingvist Magnus Ljung napisao je monografiju ''Swearing A Cross-Cultural Linguistic Study'' 2011. u kojoj razmatra stanje sa psovkom u 30 različitih jezika. Jedan od prvih hrvatskih autora koji razmatra problem psovke u hrvatskom jeziku je franjevac Ignacije Gavran koji objavljuje studiju ''Bludna psovka: povijesno-psihološka studija'' 1962. Razlučuje tzv. bludničko psovanje i psovke na vjerskoj osnovi. Baveći se psovkom, poseban naglasak stavlja na moralni i vjerski značaj ove problematike. Međutim, autori Josip Užarević i Sunčana Sinković problem psovke više razmatraju s kulturološkog, psihološkog, sociološkog i prevodilačkog gledišta.
