Neobičan fenomen, običaj naših starih, posve skriven, s obzirom na to da se o njemu šutjelo ili se znanstvenici (etnolozi, povjesničari svakodnevice itd.) njime nisu bavili, tiče se igre zavođenja tjelesnim dodirima zvanim gonjanje.
Riječ je o staroj ljubavnoj igri između mladića i djevojaka koji je bio uobičajen u ruralnim sredinama Like, Dalmatinske zagore, zapadne Hercegovine i jugozapadne Bosne. Taj se običaj u raznim inačicama u tim sredinama zadržao sve do 70-ih godina prošloga stoljeća.
Pod utjecajem modernizacije, radija, filma i televizije, običaj je iščezao. Zanimljivo je da se hrvatska etnologija relativno kasno počela baviti ovim drevnim “običajem”.
Što je “gonjanje”, možda je najbolje objasnio don Franjo Dobretić, župnik Župe Grabovica nedaleko od Tomislavgrada, koji je 14. svibnja 1889. napisao pismo preuzvišenom biskupu mostarsko-duvanjskom fra Paškalu Buconjiću u kojem, uz ostalo, piše:
“Preuzvišeni Gospodine, ako ove godine po krizmu dodjete u ove župe, vrlo je potrebito da u ovoj župi govorite proti Psovki, Gonjanja, Uskakanja, Nevođenja diece k misi i nemolenja. Gonjanje jim je ovo, momak curu najnepoštenije stojećke, sjedećke, ili ležećke drpulja na sami (na osami, na. a.), ili vidimice (pred očima znatiželjnika, nap. a.) i očito na svakom miestu, prid svakom vrstom čeljadi, to kod njih niti je griešno, ni sramotno, ni zamirito (nitko im na tome ne zamjera, nap. a) , već momku i divojki kano potrebito, i dično. Muškići dok se ne zamomče, ni ženskice dok se ne zacure, dakle dok se ne započnu zamirat, neidu k misi. Ovi župljani vrlo malo mare za molitvu. Psuju obćenito osim Boga i Gospe sve što znaju. Bilo bi vrlo spasonosno da onda udesite Vaš govor u svrhu tih najnovijih pomanjkanja, neka baš iz Vaših usta pastirskih čuju grdobu njihovih zlih običaja”. Tako je svome biskupu, “Preuzvišenosti”, pisao “sluga pokorni Franjo Dobretić, župnik”.
Bila i s nekoliko mladića
Don Ilija Drmić njegovo je pismo od 14. svibnja 1989. objavio u svojoj knjizi Župa Grabovica kroz 150 godina (1831.-1981.), objavljenoj 1981.
Župnika Dobretića, osim psovki, mučili su ljubavni običaji gonjanja i ženidbeni običaji uskakanja njegovih župljana. Gonjanje kao ljubavna igra nije podrazumijevalo sam seksualni čin koji se, ako dođe do njega, zapravo osuđivao.
Gonjanja nije bilo niti je smjelo biti bez dopuštenja djevojke. Ako se mladić nije mogao kontrolirati, čekale su ga osude. Djevojke su, naime, same izazivale gonjanje i sve je zapravo bila njihova igra. One bi tobože hinile da “bježe” od mladića i da se “otimaju”, ali su jedva čekale “drpuljenje”.
Crkva se, očito, borila protiv toga običaja, ali uzalud. Gonjanje se događalo samo vani, izvan kuće, na poljani, na brijegu dok su se napasale ovce i goveda, tijekom radova u polju i slično.
Međutim, samo gonjanje nije bio najgori običaj u smislu predigre u ljubovanju. To je u našim dinarskim krajevima bilo liganje. Mladić i djevojka ligali bi ispod pokrivača, biljca, bez obzira na to bi li se to događalo u kući ili u pojati (štali) na sijenu. Pa ipak, ni u slučaju liganja nije smjelo doći do koitusa.
U svakom slučaju, hrvatsko je selo tijekom stoljeća, unatoč kršćanskim zabranama, u erotskoj igri bilo sačuvalo neku vrstu moguće seksualne slobode.
Je li riječ o magijskim igrama plodnosti koja ima svoje korijene u našim pretkršćanskim običajima, možemo nagađati. Ako je tijekom gonjanja i liganja mladež “izgubila” kontrolu u smislu da je “dvoje leglo, a troje se ustalo”, ako je dakle došlo do neželjene trudnoće, djevojka je praktički mogla birati oca djetetu jer se gonjala i/ili ligala s više mladića.
Osim zbog “gonjanja”, grabovački župnik Dobretić u više se navrata žalio svome biskupu zbog “uskakanja i umicanja djevojaka i udovica” što je također nekršćanski običaj protiv kojeg se Katolička crkva dugo borila.
Kod Hrvata je još jedna tabu tema, a riječ je o bolnim i gotovo neshvatljivim “običajima”, obavijenim velom tajne, prljavoj prošlosti o kojoj se šutjelo. Riječ je o pobačajima u patrijarhalnim sredinama Slavonije, pogotovo stoga što se o nepoželjnim posljedicama ljubavnog čina morala brinuti samo žena.
Naime, riječ je o pobačajima koje su Slavonke, nakon raspada seoskih zadruga krajem 19. i početkom 20. stoljeća, činile da se imanja ne bi dijelila.
Više muške djece značilo je više nasljednika. Stoga se išlo na jedno ili dvoje djece, što je izazvalo “bijelu kugu”, a muškarci su poticali žene na pobačaje.
Nada Sremec objavila je 1940. zanimljivu knjigu “Nismo mi krive. Kako živi narod” u kojoj je opisan život Šokica u prvoj polovici 20. stoljeća, a sve radi očuvanja imanja. Sremec je zabilježila na stotinu primitivnih načina abortiranja s obzirom na to da seoske žene nisu imale novca za liječnike.
Nakon “uspješnog” pobačaja, koje su same sebi radile ili uz pomoć babica sa sela, slijedili su problemi, krvarenja i zatrovanja, zbog kojih su mnoge snaše umrle.
Slavonke čija je kazivanja zabilježila poznata etimologinja Nada Sremec za abortiranje su imale izraz „utrošiti“.
„Zar ja znam, ko bi to brojio što sam uradiš. Znam za ono što sam platila, a za drugo ne znam. Puno sam, puno puta učinila sama, dva puta sam stradala, preležala u špitalu ni sama ne znam koliko, potrošila iljadu dinara na špital i doktore, i jedva živu glavu izvukla. Posle sam išla doktoru, al je to, gospoja moja, skupo, 500 dinara! Rasula bi kuću da sam svaki put doktora tražila. S njima je najbolje, živa glava ostane i bez brige si, al’ otkud nam toliki novci? Čula sam da u drugom selu ima jedna dobra babica, koja “oće”. Odem k njoj i platim 100 dinara. Ope je jeftinije već kod doktora. I dobro, idem sad uvik njoj, nisam se od nje još nikad razboljevala. Je, i to mi je skupo. Četiri puta na godinu idem k njoj i svaki put stotinarka. Bila sam do sada dvadeset i dva puta. To vam je 22 stotine, a novaca u kući nema. I Pavao se ljuti, ne da novce, kaže: “Milostiva ne može sama, treba joj babica, a kako druge rade same, pa šta im fali”, ispričala je jedna od kazivačica Nadi Sremec.
Uvijek ju je pratio strah
„Kad se to dogodi dami u gradu, stoje joj na raspolaganju: novci, sanatorij, liječnici, posluga, njega, birana hrana, odmor u kupalištu, itd., itd. Kad se to dogodi snaši u selu, stoji joj na raspolaganju: da to uradi sama, da zamoli koju drugu, koja se u to razumije, da ode s loncem masti cigankama ili ako ima novaca primalji, koja uz put i u takvom poslu pomaže. Sve to u tajnosti, u grijehu i strahu, u neznanju i mraku, uvijek u životnoj opasnosti. Gotovo redovno kao posljedica, dolaze gnojenje, krvarenje, i bezbroj drugih muka i bolesti. I tek je jedno prošlo, a za koji mjesec će drugo zlo da ju ponovo snađe. Strah, taj strašni strah, koji ju uvijek prati: strah pred začećem, strah od pobačaja, strah od grijeha i zakona“, pisala je Nada Sremec u svojoj knjizi.
Njen aktivizam razotkrio je bijedu i stupanj primitivnosti tadašnje Hrvatske, a posebno položaj žene u hrvatskom društvu do prije pola stoljeća.
Bijela kuga, sustav s jedinim ili dvoje djece, opustošila je Slavoniju. Tri četvrtine sela pripadale su kategoriji obitelji u kojima su bili česti pobačaji.
