Jedan od znanstvenika koji najbolje komunicira s javnosti kroz medije o temi pandemije COVIDa-19, bolesti uzrokovane novim koronavirusom SARS-CoV-2 svakako je prof. dr. sc. Gordan Lauc, ugledni hrvatski molekularni biolog, osnivač tvrtke Genos.
U učestalim pojavljivanjima u javnosti na artikuliran je i jednostavan način komunicirao savjete kako se na osobnoj razini nositi s opasnostima do sada nepoznatog virusa. Ordinacija.hr donosi intervju s prof. Laucom o pandemiji ali i o drugim temama uz nju neposredno vezanima.
S obzirom na to da ste poduzetnik u znanosti, kako sada Genos funkcionira sa svojim projektima, što očekujete nakon pandemije, hoće li biti novca i uvjeta da se svi projekti nastave, ili će koronavirus biti preveliko opterećenje?
Trenutno se svi nalazimo u fazi velike neizvjesnosti. Ogromni gospodarski gubici sigurno će rezultirati u reduciranju ili čak ukidanju pojedinih projekata, no s druge strane želim biti optimista i vjerovati da ćemo iz ove pandemije izvući pouku i ulagati više u znanost kako bismo razvili bolja oružja protiv virusa i bakterija koji su naši zajednički neprijatelji, a manje u oružja koja služe za ubijanje drugih ljudi. Glikani su naša prva linija obrane proti virusa i bakterija, a uključeni su i u regulaciju imunog sustava, te se interes za istraživanje glikana znatno povećava. Kako je Genos vodeći svjetski laboratorij za visokoprotočnu glikomiku, to je velika prilika za nas i već smo se uključili u nekoliko velikih međunarodnih projekata usmjerenih na razumijevanje uloge glikana u COVID-19. Razgovaramo i o uključivanju našeg DNA laboratorija u neke analize vezane uz COVID-19. Zbog ove situacije sigurno će doći do nekih promjena u Genosu, no mi smo još uvijek razmjerno mali i fleksibilni pa sam optimističan što se tiče budućnosti Genosa.
Kako vidim, Genos radi, ljudi su na svojim radnim mjestima. Zašto je to moguće, ima li nekih posebnih mjera koje ste poduzeli da se to omogući?
Prije mjesec dana Genos je prvi poslao sve djelatnike da rade od kuće. To nam nije bila zakonska obaveza, no tako smo odlučili jer nam je tada prijetio eksponencijalni rast epidemije i željeli smo dati svoj doprinos njezinom suzbijanju. Kako je sada jasno da smo uspjeli izbjeći nekontrolirano eksponencijalno širenje virusa, odlučili smo ponovo pokrenuti labortorije. Zbog prirode posla koji obavljamo svi djelatnici Genosa koji rade u laboratoriju prošli su edukaciju za rad s opasnim kemikalijama i potencijalno infektivnim tvarima, pa smo mi tu u nešto boljoj situaciji od ostalih. Svi koji to mogu i dalje rade od kuće, a napravili smo određenu reorganizaciju kako bismo izbjegli boravak većeg broja ljudi u istoj prostoriji, te propisali obaveznu upotrebu maski tijekom boravka na poslu.
Kako živi Vaša obitelj u kojoj je dvoje znanstvenika, držite li se i Vi strogo uputa stožera, poduzimate li još nešto što nije u uputama? Kakve ste preporuke dali svojim prijateljima?
Mislim da je u ovoj situaciji potrebno vrlo jasno ljudima poručiti dvije stvari: Prva je da ovaj virus nije jako opasan za većinu ljudi i da nema potrebe za strah na osobnoj razini. Primjerice nedavno sam čuo da se ljudi koji imaju metastatski karcinom više boje korona virusa, no metastaza koje predstavljaju puno veću prijetnju. Druga stvar koja mora biti vrlo jasno komunicirana je da je ovaj virus jako opasan za društvo, jer se širi iznimno brzo i može rezultirati potpunom paralizom zdravstvenog sustava. Zbog toga je iznimno važno poštivati mjere koje se donose na državnoj razini kako bi se usporili širenje virusa. Kao molekularnom biologu jasno mi je kako brzo virusi mutiraju i da se ovakvi „gadni“ virusi pojavljuju dosta redovito i da je u modernom svijetu a tisućama prekooceanskih letova dnevno samo pitanje dana kada će se neki od tih virusa raširiti do pandemijskih razmjera. Generacijama svojih studenata naglašavam da je to realni rizik kojeg moramo biti svjesni. Zapravo ovaj SARC-Cov-2 i nije tako strašan, jer zamislimo kakva bi tek panika bila se teški oblici pojavljuju prvenstveno kod djece, a ne kod starijih i bolesnih ljudi. Što se moje obitelji tiče, mi smo u malo specifičnoj situaciji, jer se ja za ovakvu pandemiju pripremam već desetljećima. Svijest da se ovako nešto moralo dogoditi, kao i da će se opet dogoditi, bila je jedan od razloga zašto smo obnovili jednu staru kamenu kuću u gotovo napuštenom dalmatinskom selu, svojevrsnoj prirodnoj karanteni u brdima. Čim se situacija zakomplicirala u Lombardiji, ja sam krenuo skupljati zalihe, tako da se sada trebamo možda jednom tjedno spustiti s brda i otići u trgovinu. Kada idem u trgovinu stavim masku, a na povratku dobro operem ruke. Mislim da su to sasvim dovoljne mjere zaštite u trenutnoj situaciji.
Jako puno se govori o dezinficiranju i dezinficijensima. Međutim, neće li pretjerana upotreba tih sredstava dovesti do toga da bakterije postanu otporne? Isto, čini se da ljudi ne razumiju da nije isto dezinficirati zbog opasnosti od bakterije, a drugo zbog opasnosti od virusa?
Mislim da je univerzalna upotreba agresivnih dezinficijensa pogrešna. Osim što pridonose razvoju rezistentnih bakterija, oni i oštećuju kožu i uništavanju naš prirodni mikrobiom. Ovaj virus je jako osjetljiv na sapun i vodu i nije potrebno koristiti ništa drugo za pranje ruku. S druge strane etanol je sasvim OK za čišćenje potencijalno sumnjivih površina.
Testiranja smo se dotakli ranije, međutim, sada je sasvim jasno da treba testirati još, koristiti i druge vidove testova poput seroloških. Što je tu najbliže istini, hoće li testiranje doista pokazati da je zaraženih daleko više, ali i da je smrtnost ipak daleko manja od sada proračunate?
Kada smo postali svjesni da postoji značajan broj ljudi koji su inficirani, šire virus, a nemaju nikakvih simptoma postalo je jasno da klasični epidemiološki pristup identifikacije bolesnih i traženja njihovih kontakata ne može zaustaviti COVID-19. Dakle jedino oružje koje imamo protiv tog nevidljivog neprijatelja su testovi. PCR testovi koji dokazuju virus i mogu vidjeti tko je zaražen, te serološki testovi koji mogu pokazati tko je prebolio bolest i stekao otpornost. Kombinacijom ta dva tipa testiranja moći ćemo uspostaviti nadzor nad brzinom širenja infekcije i osigurati koliko toliko normalno funkcioniranje društva u doba pandemije. U ovom trenutku jako je teško reći koliko je stvarno zaraženih. Procjene se kreću od 10x pa čak do 70x od broja potvrđeno zaraženih. Veliko istraživanje koje provodi Prof. Tim Spector u Londonu pokazalo je da je u Velikoj Britaniji oko 15% ljudi zaraženo. Taj podatak još nije službeno potvrđen, no ukoliko je točan, to bi značilo da se zajedno s cca 20-30% ljudi koji su vjerojatno prirodno otporni na virus već približavaju „imunitetu krda“ i da bi Velika Britanija mogla izbjeći drugi val pandemije. Tako široka rasprostranjenost virusa govori da su ljudi koji su teško bolesni samo vrh ledenog brijega, te da se teški oblik bolesti, a pogotovo smrt događa kod vrlo malog postotka zaraženih.
Kako će izgledati život do pronalaska cjepiva? Što bi po Vašem mišljenju trebalo poduzeti da život profunkcionira u dovoljnoj mjeri da budemo održivi kao društvo i država?
Na ovo pitanje je jako teško odgovoriti dok ne znamo stvarni broj zaraženih. Primjerice neke zemlje poput Velike Britanije, Švedske ili Amerike, možda će većinu pandemije „odraditi“ u sljedećih nekoliko tjedana i za njih je priča onda gotova. S druge strane u Hrvatskoj smo poduzeli vrlo radikalne mjere i pandemiju zaustavili u ranoj fazi, što znači da je vrlo mali broj ljudi došao u kontakt s virusom. Kina je u sličnoj situaciji i oni su uveli dvotjednu karantenu za sve koji ulaze u Kinu. Mi si to ne možemo priuštiti i jedno što možemo je pustiti epidemiju da se širi kontroliranom brzinom. Tu smo u velikoj prednosti jer ćemo moći na primjeru drugih zemalja birati optimalan pristup. Ukoliko i to „drugo poluvrijeme“ u kojem moramo oživjeti gospodarstvo odigramo jednako dobro kao i prvo u kojem smo zaustavili epidemiju, to će biti izvrsno.
U dogledno vrijeme pojavit će se potreba za dopuštanjem okupljanja određene vrste, neke države već najavljuju i sportska natjecanja, moguće i bez publike. Je li moguće dugoročno držati ovako restriktivne mjere ili je bolje s vremena na vrijeme dopustiti neke manifestacije koje bi bile kontrolirane?
Mislim da da crkvene manifestacije, koncerti i sportska događanja trebaju zadnja doći na red, a da je puno važnije pokrenuti javni prijevoz, proizvodnju i trgovinu. Bez proizvodnje, transporta i trgovine već za nekoliko mjeseci ćemo se naći u situaciji da nećemo imati od čega živjeti, niti što kupiti u trgovinama.
Ima mišljenja kako je zapravo pravi krivac za pandemiju zdravstveni sustav u koji, kako ispada, niti jedna država zapravo nije uložila dovoljno, pa se stvaraju uska grla koja izazivaju daleko štetniji učinak nego što možda u stvarnosti doista jest. Je li to točno? Također je sasvim sigurno da će se ponovo dogoditi nešto slično, što bi trebalo poduzeti da sljedeći put sve prođe bezbolnije?
Nisam siguran da je problem nedovoljnog ulaganja u zdravstvo, jer primjerice Amerika ulaže gotovo 20% BDP-a u zdravstvo, a jednako im se dogodio kolaps. Mislim da je problem u krivim prioritetima ulaganja, jer se premalo ulaže u preventivu i javno zdravstvo. Farmaceutskoj industriji se puno više isplate ulaganje u liječenje bolesnih ljudi, nego u preventivu, tako da su tu nužne strateške promjene. Isto tako potrebno je puno više ulagati u obrazovanje, znanost i istraživanje, jer su ovakve pandemije nešto što će se stalno događati u svijetu na kojem živi preko 7 milijardi ljudi. Danas svi očekuju od znanstvenika za brzo stvore čarobno rješenje, no to nažalost ne ide preko noći.
Igor Štagljar je iznio logičnu tvrdnju a to je da zapravo nema normalizacije prije pronalaska cjepiva. Međutim, imali smo već nekoliko izbijanja različitih koronavirusa kada se također odmah krenulo u traženje cjepiva da bi se od toga odustalo nakon što se izboj smirio a virus nestao, jer se farmaceutskoj industriji to nije više isplatilo. Ne bi li, ako to znamo, država trebala preuzeti taj razvoj, u nas recimo konačno donijeti odluku o Imunološkom zavodu?
Općenito nisam previše optimističan oko razvoja cjepiva za COVID-19. Koronavirusi su dosta nezgodni virusi koji svoje ključne proteine štite debelim glikanskim štitom i neće biti lako napraviti cjepiva koja će dati učinkovitu trajnu zaštitu. Isto tako, kada jednom bude i napravljeno cjepivo, neće biti lako proizvesti milijarde doza potrebne za zaštitu svih ljudi. Mislim da ćemo se s ovom pandemijom morati izboriti bez učinkovitog cjepiva. Što se države tiče, ona se nebrojeno puta pokazala kao loš gospodar i nisam pobornik državnog vlasništva. Imunološki zavod je najbolji primjer jer je nekad vrlo uspješna firma potpuno uništena. Osobno nisam optimističan da se Imunološki zavod može spasiti.
Znanost se propituje više nego ikada, no opet ima i ulogu koja je veća nego ikada. Hoće li se konačno promijeniti percepcija znanosti od nečega čime se bavimo kod dodjele Nobelovih nagrada ili povremeno kada neki hrvatski znanstvenik nešto objavi ili će je se ponovo prihvatiti kao najvažniju granu ljudskog postojanja?
Mislim da znanost treba gledati u širem kontekstu, tj. uključiti i obrazovanje. Nažalost u velikom broju zemalja u obrazovanje i znanost se nedovoljno ulaže godinama, što rezultira negativnom selekcijom na svim razinama. Nadam se da će ova pandemija to promijeniti i da će društvo početi malo više cijeniti znanje.
