Razgovarali smo s predsjednikom Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimirom Severom.
U lipnju je inflacija u našoj zemlji dosegla rekord od 12,1%, a građani su dojma da je ona čak 30% jer su poskupljenja zapanjujuća. Izmiču li stvari kontroli?
Još uvijek ne izmiču jer, koliko god je u mnogim drugim zemljama niža inflacija nego kod nas, i ondje je vrlo visoka. No taj dojam da je inflacija zapravo viša proizlazi iz činjenice što većina ljudi u Hrvatskoj ima izrazito niska primanja, bez obzira na to radi li se o mirovinama ili plaćama.
Što je niži raspoloživi dohodak za trošenje u jednom kućanstvu, to je snažniji inflatorni udar na kućanstvo, pogotovo što velik udio troškova čine trošak hrane i stanovanja. Udio troška hrane u kućanstvima s manje prihoda prelazi 40, pa i 50%, a upravo kod hrane i jest najveći rast troškova pa doista nije isti inflatorni udar na kućanstva s većim i ona s manjim primanjima. Oni bogatiji još uvijek imaju sredstava koja mogu rasporediti, a da pritom uopće ne osjete takav udar rasta cijena za razliku od siromašnijih koji su ponekad već i doslovno prisiljeni otkidati od usta.
Izgleda da jedino vladajući slave uvođenje eura. Stručnjaci upozoravaju da to neće biti nimalo bezbolno, a građani strahuju da će ih to gurnuti u još veće siromaštvo. Što nas zapravo čeka?
Nitko do sada osim Hrvatske nije uvodio euro pri tako visokoj inflaciji. Mi smo već i bez eura imali izuzetno visok rast cijena zbog inflacije, pri čemu su mnogi koristili inflaciju kao opravdanje za podizanje cijena čak i kada za to nisu uopće imali razloga. Mnogi ugrađuju u rast svojih cijena i buduću očekivanu inflaciju.
I problem bi mogao nastati u kombinaciji uvođenja eura i visoke inflacije, što će mnogi lovci u mutnom zasigurno koristiti. Stoga je potrebna zauzetost cijelog društva da bi se našli učinkoviti mehanizmi za nadzor i javno prokazivanje takvih igrača koji žele zahvatiti za sebe korist od opće društvene nedaće.
Ako smo usred krize kojoj se ne nazire kraj, je li u redu da ministar financija baš sad kaže – ja odlazim?
Možda nije u redu kada to gledamo s našeg motrišta, ali treba se ponekad staviti i u tuđe cipele. Vjerujem da je kod njega jednostavno došlo do zasićenja i umora te je procijenio da dalje više ne može davati onaj doprinos i intenzitet djelovanja koji je davao do sada i koji bi se od njega očekivao u sljedećem razdoblju. Stoga mi se čini korektnije otići i prepustiti to mjesto nekome tko će unijeti novu snagu da “grize” nadolazeće probleme i tešku situaciju nego nastaviti životariti u sigurnosti ministarske pozicije.
