Trideset je godina proteklo otkako je obrana grada Mostara i Hercegovine povjerena Hrvatskome vijeću obrane (HVO). Jadran Topić je 8. travnja od Mate Bobana dobio zapovijed da je predsjednik HVO-a Grada Mostara, dok je Petar Zelenika dobio zapovijed da je ratni zapovjednik 10. travnja.
Isto to učinio je 29. travnja 1992. Alija Izetbegović povjeravajući obranu predsjedniku HVO-a i zapovjedniku Mostara. Petar Zelenika u intervjuu u šali kaže kako su Topić i on jedini u BiH od čak dva predsjednika dobili zapovijed. I izvršili je.
Večernji list: Zašto se ova odluka koja je jako bitna za obranu BiH nastoji zatajiti?
- Zašto se drži u tajnosti, ne bih ja mogao dati odgovor. To treba pitati političare, analitičare, povjesničare, pa i vas medije.
Večernji list: Što se dogodilo toga dana?
- Nije toga dana došlo do obrane. Mnogo ranije smo počeli pripreme, još od prvih izbora ‘90-ih godina. Nakon zaustavljanja tenkova moglo se vrlo jednostavno vidjeti što slijedi. Utemeljeni su krizni stožeri po općinama, odnosno mjesnim zajednicama po cijeloj Hercegovini. Te krizne stožere vodila je stranka HDZ, a kod Bošnjaka SDA. Opomena nam je bila i ‘balvan revolucija’ u Kninu. Mi smo zbog toga slali naše momke u Hrvatsku na obuku, u ZNG, MUP. Ovaj datum se odnosi na potpis predsjednika Alije Izetbegovića da se obrana grada Mostara i Hercegovine povjeri HVO-u. Tada nije bilo izbora, ovaj dio nije imao tko braniti osim nas.
Večernji list: A nije postojao nitko drugi?!
- Vjerojatno je tako. Mi smo bili organizirani. Značajno prije toga zauzeli smo brda oko Mostara. General Torbica, kada je došao ovdje, odmah ih je planirao u rujnu 1991., planirao ih je zauzeti kako bi okružio Mostar.
Večernji list: Planinica, Galac...?!
- Bile su ključne za obranu. To je plato na koji se pokušavao izvesti desant. To smo spriječili.
Na Planinici smo imali promatrače za dojavu o kretanju borbenih zrakoplova. Već u sedmome mjesecu smo imali centar veze tamo. Doslovno se dežuralo 24 sata u štalama jer nije bilo uvjeta.
Večernji list: Bi li, po vašoj procjeni, uopće bilo Hrvata da nije bilo tih priprema, da nije obrana povjerena HVO-u?
- Vjerojatno bi ostao mali broj Hrvata, ali ne bi bilo nas danas ovdje. Ne bi bilo većeg dijela Hrvata i Bošnjaka. U to je vrijeme JNA, pojačana sa srpsko-crnogorskim rezervistima, imala plan “RAM” doslovno ovo poravnati, zauzeti i dalje krenuti prema Dalmaciji.
Večernji list: Kakav je bio odnos s Bošnjacima u to vrijeme?
- U to vrijeme bio je iznimno korektan. A to se posebno odnosi na vrijeme dok su SDA vodili braća Hadžiosmanović. Zajedno smo sve planirali i organizirali.
Neki momci Bošnjaci išli su na obuku u RH. Dio ih je branio Dubrovnik, dio je otišao s (Matom Šarlijom) Daidžom u Vrgorac. Kod Bošnjaka je bila daleko slabija organizacija, a najveći problem je bilo Sarajevo koje se tada dvojilo. U Mostaru je bilo sve zajedničko.
Večernji list: Tko su ljudi koji su prvi pokrenuli organizaciju otpora?
- Posebno mi se sada, kada slušam vijesti iz Ukrajine, vraćaju slike našega rata i Mostara 1992. godine. Pitamo se tko smo mi? Tko je Jadran Topić, tko je Petar Zelenika, tko je Rade Bošnjak, Vlado Čuljak, Vinko Marić i brojni koji su bili u stožeru, pa zapovjednici bojni...? Tada smo osjećali opasnost i krenuli smo braniti svoju obitelj, svoju kuću. Zato smo izdržali. Uz to, imali smo ponos, ali i kapric jer se nismo imali u bilo koga pouzdati. Nismo imali, kao što je to sada slučaj s Ukrajincima, Ameriku, Europu. Njima sve daju, a nama su zabranili oružje. Upravo taj prkos i ponos presudili su da nogometaš svjetskih razmjera na sebe preuzme obranu grada Mostara. Ili ja kao bivši policajac, inspektor u policiji, da budem prvi ratni zapovjednik. Ili Tihomir Mišić koji je bio konobar, imao je svoju radnju, a na sebe je uzeo da ovdje zaustavi tenkove i da postane heroj. Našli smo se svi mi u zajedništvu, a doslovno pola nas se nije poznavalo.
Večernji list: Često se zaboravlja uloga HVO-a, a nedavno ste i vi u povodu 30. godišnjice dobili odličje koje je dodijelio predsjednik Hrvatske Zoran Milanović. Konačno vraćen dio duga?!
- Trideseta obljetnica HVO-a, odnosno 8. travnja kada su dragovoljci, branitelji, ZNG, MUP-ovci... dobili ime. Za mene je to bila čast. Na početku sam bio skeptičan oko te ceremonije. Neki su predlagali da se to odličje uruči u Kninu. Nakon te informacije sam jednostavno prelomio. Kako ćemo u Kninu dati kada je 1992. u tome gradu vladao Mile Martić?! Ja sam jedan od organizatora, utemeljitelja HVO-a i član sam HDZ-a te sam bio prvi ratni zapovjednik. Poslije sam bio zamjenik pa načelnik Operativne zone, zamjenik pokojnog generala Miće Lasića. Normalno bi bilo da je Mića preuzeo to odličje. Ali takav je život. Njega je život spriječio. Nakon toga generali i drugi su predložili mene. Moram reći da to odličje nije za mene, nego za sve branitelje.
Večernji list: Brojni su znani i neznani, mali ljudi, ali i intelektualci dali značajan doprinos obrani grada. Njihova imena nisu zapisana?!
- Mi iskreno ne bismo mogli bez njihove pomoći. Krizni stožer koji je utemeljen u devetom mjesecu 1991. godine nakon što su došli rezervisti nije imao nikakva sredstva. Naš prvi uspjeh bilo je skupljanje informacija od ljudi koji su bili u vojsci, policiji ili nekim službama, tvrtkama. Ja sam pri Kriznome stožeru bio zadužen za sigurnost, od prikupljanja do provjere ljudi koji nam daju informacije. Jedan od prvih koje moram spomenuti i koji je najviše dao i najbolje znao što JNA radi bio je pokojni dr. Ivan Pinjuh. On nam je još ‘90-ih godina isticao neke stvari. Posebno je bila važna njegova informacija nedugo nakon što su rezervisti došli, nazvao me ujutro i rekao: ‘Oni će izvršiti desant na Bile.’ Mi smo te noći poslali Želju Džidu s momcima koji su se rasporedili na Bile, pa se helikopteri nisu mogli spustiti nakon što su zapucali na njih. Zatim je otišao Jadranko Lovrić zajedno sa svojim momcima nakon što su izbjegli iz Gnojnica. Organizirali smo dežurstva i naizmjenično su se mijenjali pripadnici Treće i Pete bojne. Upravo je Peta Marinka Bošnjaka izišla na Galac, no kasnije je zbog odsječene komunikacije tamo položaje držala Poskok bojna iz Širokog Brijega na čelu s Tomasom.
Večernji list: Kada ste spomenuli Ivana Pinjuha, jasno je da smo imali svojih ‘špijuna’ tamo, ali je i JNA imala ubačene elemente, i to ozbiljne, u redovima HVO-a?
- To je bilo tako. Kakvih je tu bilo akcija otkrivanja, to bi bilo za posebnu priču. Za pisati romane. Imali smo ljudi i u MUP-u, u državnoj sigurnosti koji su nam davali informacije. Viktora Stojkića sam predložio za načelnika Policijske postaje. Do početka rata je odigrao važnu ulogu u pregovorima. Od dolaska rezervista bilo je to jako teško vrijeme. S puno incidenata. Bilo je tu i drugih ljudi koji su nam pomagali financijski. Posebnu ulogu odigrali su naši iseljenici iz Njemačke koji su organizirali i kupili sustav veze Kenwood po koju su išli Jadran Topić i Rade Bošnjak upravo kada rezervisti stižu. A Vlado Čuljak je osposobio prvi sustav veze u svim mjesnim ograncima, promijenio frekvenciju, tako da smo već prve noći imali svoju vezu.
Večernji list: Niste naveli intelektualce koji su također bili angažirani u obrani?!
- Važnu potporu dao nam je Neven Tomić, koji je bio angažiran u gradskim vlastima. Jadranko Prlić je iz New Yorka stigao 7. travnja 1992. godine preko Beograda, a tada je bio predsjednik Izvršnog vijeća. Nakon toga je autobusom stigao s igračima Veleža u Nevesinje te se prebacio do Mostara. Veliku ulogu je odigrao i naš glavni logističar Dinko Slezak Dika, bez kojega ne bismo brojne stvari mogli realizirati. Ustupio nam je sve svoje prostore i objekte. Dragan Čović je iz Sokola bio s nama u kontaktu duže vrijeme, davao je informacije oko ove kompanije, planovima. Javio se 7. travnja 1992. ujutro nakon što je taj dio naselja Rodoč bio blokiran. Dobio je odoru i bio raspoređen u logistiku. Dosta nam je i drugih intelektualaca bilo od pomoći. Posebna je, međutim, bila uloga svih naših momaka u postrojbama koji su napravili najvažniji dio posla.
Večernji list: Je li zadovoljavajući položaj branitelja nakon 30 godina?
- Iskreno, ne znam tko ih uopće spominje. Osim kada nekada imate fotografiranje za važne obljetnice. Jedni branitelji su ostvarili prava, drugi nisu. Ja sam odavno izvan svih struktura. Ne vidim, međutim, posebna zalaganja od udruga ili pak ministarstava za branitelje. Ovdje je, čini se, borba za zadnjeg branitelja. Ali nas je svakim danom manje pa će ovima valjda biti lakše riješiti taj problem. Žao mi je što je tako. Branitelje se predstavlja teretom društva, kao nekoga tko je činio zločine, tko je bio prevarant. •
Opet Bošnjaci krivi i neorganizirani. Kako su onda obranili Mostar i civilizaciju od hrvatske vojske?