Uz dva vodopada - Kravicu i Koćušu - na jedanaestoimenoj rijeci čiji se nazivi pri kraju svoga puta slijevaju u jedno - Trebižat, Ljubuški se može pohvaliti i dvjema monumentalnim građevinama - tvrđavom hercega Stjepana i sedmim skladištem nekada najveće duhanske stanice u Bosni i Hercegovini. Štoviše, stariji žitelji Ljubuške krajine znali su s ponosom reći da je to sedmo skladište najveći "duvanski magacin" na Balkanu. S ponosom jer su znali da su ga praktički gradili gotovo svi žitelji Ljubuškog koji se tada protezao i na dijelove nekadašnjeg kotara, a današnjih općina Čitluk, Grude te Posušje. To je ujedno i jedini ostatak monumentalnog kompleksa koji se, prema prostornom planu, prostirao na 8,7 hektara površine, a građen je od 1879. do 1950. godine.
"Sedmi"
Nema što "sedmi", kako su ga proizvođači duhana zvali, nije gazilo u posljednjih četvrt stoljeća, koliko je pljački i paljevina pretrpio od neprijatelja ljepote i civilizacije. Dijelio je sudbinu svoje subraće u Hercegovini, koje su odreda rušili, pljačkali, palili…, kao da sve to njihovi preci nisu radili i sebe u to ugradili. Nekoliko mladih Ljubušanki i Ljubušaka je na prenamjeni prostora, a time i kompleksa Duhanske stanice u Ljubuškom za diplomske radove na studijima arhitekture dobilo izvrsne ocjene. Ali tko je mario za mladež, tko je mario za skladišta, naišla je kobna privatizacija i s njom "sitnosopstvenički" interesi te, narodski rečeno, "ode mast u propast". Posebno je simptomatična noć u kojoj su gorjeli peto i šesto skladište te "Odmaralište", kako se zvao objekt radničke menze. I ne samo radničke, u tom objektu objedovali su i saditelji duhana kada bi dovezli duhan na predaju, gosti Duhanske stanice, pa i pojedini građani Ljubuškog. Te noći 14. studenoga 2013. godine bila je takva južina da se ni barut nije mogao zapaliti, što znači da su počinitelji u noći kad nikome nije drago biti vani koristili neka druga unaprijed pripremljena zapaljiva sredstva. S druge strane, noći s "teškim" južinama bile su kao stvorene za "mečanje" duhana, što je podrazumijevalo njegovu pripremu za otkup. Zahvaljujući takvim južinama duhan se nije morao skidati u podrume i na druge načine pripremati za "vagu", kako se u cijeloj Hercegovini zvao otkup duhana. Dakle, bila je to ujedno i simptomatična i paradoksalna noć, gori Duhanska kad je mučno i vatru u štednjaku luči zapaliti. Na kraju je ostao samo on - "sedmi magacin". Devastiran i opljačkan, bolji poznavatelji njegove unutrašnjosti kažu da je tu bilo objekata kao što je Fermo zavod, odnosno postrojenje za fermentaciju duhana koje se moglo lako prodati kao staro željezo, samo im nije jasno kako se sve to moglo iznijeti iz prostora Duhanske stanice, čije su kapije, barem formalno, bile zaključane. Na sreću ljubitelja ljepote i tradicije, nekima, odnosno nekome je doteklo pameti, tri petine nekada prostrane Duhanske stanice su "potpisivanjem ugovora o prijenosu stečenih prava između Grada Ljubuškog i Vlade Zapadnohercegovačke županije, koje je upriličeno u rujnu (2023., nap. a.), veliki zapušteni prostor oronule i gotovo razrušene zgrade u središnjem dijelu Ljubuškog, nakon trideset godina vraćene Ljubuškom". Potom je na sjednici Gradskog vijeća Ljubuškog osnovan Savjet regulacijskog plana "Duhanska stanica Ljubuški". Potom je od u požaru uništenih zgrada uklonjen šut, a ostao je samo "sedmi magacin" - lijep, moćan i prkosan. Trenutačno je, bez sumnje, najljepša građevina u Ljubuškom. Da je riječ o posebnoj građevini, govori i podatak da je preživio i seriju potresa 1961. s epicentrom u Gornjim Brelima od 6 do 6,9 stupnjeva po Richterovoj ljestvici. Tada su se odlamali kameni blokovi s obližnje Buturovice, rušile kuće, stanovništvo iz tog dijela grada preselilo se u objekte osnovne škole u podnožju, a on je, kao i njegova subraća iz doba Austro-Ugarske, ostao uspravan i bez vidljivih "rana".
Kulturno dobro
S obzirom na to da je prešao sedamdeset godina, postao je kulturno dobro na koje ni njegovi arhitekti više nemaju pravo. Kako smo uspjeli saznati od ljudi koji dugo pamte, građen je u razdoblju od 1947. do 1950. Nije samo moćan i lijep, kao i sve s planom rađene kamene građevine, nego i način njegove gradnje zaslužuje poštovanje današnjih generacija. Ljudi su ga zidali i kamene blokove klesali o "svojoj hrani". Naravno, posao su nadzirali odabrani majstori, dobro bi im bilo znati imena, a ostalo su radili seljani - proizvođači duhana, što je u to vrijeme bilo bar 90 posto žitelja Ljubuškog kotara. Na rad se išlo po rasporedu, po selima, pa kad te zapadne. Što drugo reći nego, kao jedan od potomaka ljudi koji su ga gradili, priželjkujem njegovu postupnu obnovu i korištenje u druge svrhe.
