Ideja je bila da se izložbom obilježi 70 godina od rezolucija Informbiroa (prva iz 1948., druga iz 1949. godine), odnosno da se podsjeti na sve ono što se poslije Rezolucije događalo između Jugoslavije i bloka predvođenog Sovjetskim Savezom, imajući u vidu da je sukob s Informbiroom jedan od najznačajnijih događaja u povijesti Jugoslavije, kaže za Deutsche Welle Kristina Meneši, autorica izložbe priređene u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu. Željela je potaknuti bavljenje tim dramatičnim razdobljem nakon što je tadašnji šef jugoslavenske države i komunističke partije Josip Broz Tito otkazao poslušnost Staljinu 1948. godine.
"Odabrala sam uraditi to kroz informbiroovske karikature, za koje smatram da svojom brutalnošću na dobar način oslikavaju veliki pritisak, u ovom slučaju propagandni, kojem je bila izložena tadašnja jugoslavenska država”, kaže Kristina Meneši, viša kustosica, povjesničarka Odjela za suvremenu povijest Muzeja Vojvodine.
U izložbenom prostoru mogu se vidjeti eksponati poput boce s propagandnom brošurom u njoj. Propaganda se širila i bocama koje su stizale rijekama u Jugoslaviju. Propaganda je bila objavljivana u propagandnim glasilima u informbiroovskim zemljama, a karikature su distribuirane i bacanjem iz zračnih balona, poštom, brodovima… Informbiroovska propaganda je kao svoje sredstvo koristila i film, ali i emitiranje govora preko megafona u pograničnom području... Informbiro je svoju propagandu usmjeravao i na nacionalne manjine u Vojvodini, piše Deutsche Welle.
Staljinizmom protiv Staljina
"Dominantno je propaganda provođena preko tiska i radio programa. Primjerice, informbiroovske radio postaje tijekom 24 sata su emitirale 56 emisija na srpskohrvatskom, makedonskom i slovenskom jeziku, odnosno 26,2 sata propagandnog programa, od čega samo Radio Moskva 12 emisija u trajanju od šest sati. Ponekad, to je bilo puko čitanje sadržaja letaka”, navodi Kristina Meneši.
Dio tog materijala koji su jugoslavenski državni organi tada zaplijenili čuva se u Muzeju Vojvodine i sada je prvi put predstavljen javnosti. Na letcima se Tita naziva američkim špijunom i “beogradskim Judom”, a Jugoslaviju prikazuje kao fašističku zemlju u kojoj se gledaju američki filmovi koji šire “kapitalistički otrov”. U sklopu ove izložbene cjeline prikazani su pojedini filmski plakati iz tog vremena, kao i Disneyevi stripovi u Politikinom zabavniku koji se u to vrijeme vraćaju u Jugoslaviju, što je ilustracija postupnog okretanja Jugoslavije prema Zapadu.
Kristini Meneši je najzanimljivija činjenica da veliki dio sadržaja informbiroovskih karikatura i propagande čini kritika anomalija jugoslavenskog društva poput kulta ličnosti, represije i progona političkih protivnika, pogrešne agrarne politike, niskog životnog standarda, dirigiranih medija. "A upravo su to brojne karakteristike sistema koji je u svojoj nepatvorenoj formi postojao baš u staljinizmu, odnosno u državama u kojima je informbiroovska propaganda nastajala”, kaže Meneši.
Propaganda u današnjoj Srbiji
Jugoslavija je tada od strane sovjetske propagande bila optuživana da želi ući u NATO. Danas - kada više nema ni Tita, ni Jugoslavije, ni SSSR-a - tema ulaska u NATO je - eto - i dalje vrlo aktualna u Srbiji. Upada u oči i činjenica da je informbiroovska propaganda, koja je trajala od 1948. do 1954. godine, bila sirova, surova i vulgarna, a i propaganda kojoj svjedočimo svakodnevno u Srbiji ima slične odlike.
Izložba, međutim, svakako nije apologetska, o čemu svjedoči i dio koji je posvećen radnom logoru za političke zatvorenike, Golom otoku. U tom dijelu izložbe posjetitelji mogu pogledati i film Miroslava Antića “Sveti pesak” iz 1968. godine, posvećen upravo temi represije na Golom otoku. Film pripada ostvarenjima iz razdoblja "Crnog vala” u jugoslavenskoj kinematografiji, a autori koji su pripadali tom smjeru prikazivali su i naličja jugoslavenskog socijalizma i kritizirali taj sustav, koji je u službenoj državnoj propagandi bio idealiziran.
Povjesničar Milivoj Bešlin za DW kaže da nema sumnje da je represija na Golom otoku bila brutalna i da je bila "mrlja na jugoslavenskoj revoluciji”, jer se protiv staljinizma i sovjetskog pokušaja pokoravanja Jugoslavije borilo staljinističkim metodama.
Ponovo šutnja o Golom otoku
"Goli otok je bio unutarnji obračun među komunistima. I bio je veoma brutalan. Treba znati da je Komunistička partija Jugoslavije u razdoblju svoga formiranja između dva svjetska rata praktično bila ogranak Kominterne te da je za jugoslavenske komuniste Staljin bio pravi lider i veliki učitelj. Zbog toga je razlaz Tita sa Staljinom za mnoge od njih bio veoma bolan i mnogi nisu mogli pomiriti se s time. S druge strane, ne smije se zaboraviti da Jugoslavija tada živi u atmosferi neobjavljenog rata, te da su tih godina jugoslavenski vojnici ginuli na državnim granicama”, objašnjava Bešlin.
Iako je Goli otok bio tabu tema u vrijeme trajanja socijalističke Jugoslavije, to pitanje se bilo otvorilo tijekom pokušaja liberalizacije socijalizma, krajem šezdesetih godina 20. stoljeća, prije svega na filmu, u književnosti, kazalištu. Krajem osamdesetih godina pitanje nasilja na Golom otoku je praktično bilo potpuno otvoreno u Jugoslaviji. A devedesetih se u Srbiji i Crnoj Gori krenulo i u povijesni revizionizam, u skladu s novim političkim opredjeljenjima, kaže Bešlin.
"Ono što je devedesetih zapravo postao dominantni narativ u vezi s Rezolucijom Informbiroa jest predstavljanje IB-ovaca isključivo kao žrtava jer su se Srbija i Crna Gora tada vraćale u interesnu zonu Moskve, iz koje je Jugoslavija izašla 1948. godine. Zbog toga je bilo neophodno informbiroovce predstavljati isključivo kao mučenike i patriote”, smatra Milivoj Bešlin.
Vazalski odnos Srbije prema Rusiji
Danas se o tom razdoblju u Srbiji uglavnom šuti, vjerojatno zbog nejasnog vanjskopolitičkoga kursa zemlje, koja se službeno zalaže za pristupanje EU-u, ali istovremeno neprestano "flertuje” s Moskvom. Šutjelo se i prošle godine kada se navršilo 70 godina od donošenja prve Rezolucije Informbiroa, ali su se proslavljali neki drugi datumi.
"O tome su šuti jer je današnja Srbija politički okrenuta ka Rusiji i sebe vidi kao političko predvorje Istoka, a ne Zapada, pa ne voli sjećati se trenutka kada je Jugoslavija bila izašla iz ruske interesne zone. Srbija ne voli sjećati se vremena kada je Beograd mogao na ravnoj nozi razgovarati sa SSSR-om čuvajući vlastito dostojanstvo i integritet. Službena Srbija se prošle godine, umjesto Titovog 'ne' upućenog Staljinu, sjećala 1838. godine kada su navodno bili uspostavljeni diplomatski odnosi između Srbije i Rusije, iako je Srbija tada bila vazalna kneževina Osmanskog carstva. Moskva Srbiju, dakle, i danas vidi upravo kao malenu i nemoćnu vazalnu kneževinu i problem je što Srbija pristaje na takav odnos. A 1948. u Jugoslaviji je bila godina koja je zaista utjecala na svjetsku povijest. Koča Popović je rekao da je 1941. imala balkansko značenje za ovdašnje narode, a samo 1948. svjetsko-povijesno značenje”, navodi Bešlin.
Kristina Meneši zaključuje da se razdoblje od prije 70 godina često promatra kroz prizmu pojedinačnih osobnih sjećanja, bez uzimanja u obzir cjelokupnog konteksta pa se stvari pojednostavljuju i svode na osobni odnos Tita i Staljina, što – po njezinim riječima – nije bit spora. S druge strane, dodaje ona, izložba koja tretira temu Informbiroa jest njezin doprinos pokušaju da se razbije šutnja o tom razdoblju ovdašnje povijesti i da se on kritički i objektivno sagleda.
Izložbu "Tito i Jugoslavija u karikaturama Informbiroa" može se vidjeti u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu do 25. studenoga 2019.
