Prema posljednjim podacima, BiH spada u skupinu zemalja s niskom prevalencom HIV-a, manjom od 1posto u općoj populaciji i manjom od 5 posto u populaciji s rizikom. I pored postojanja programa na razini države za prevenciju HIV-a i podrške globalnog fonda za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije, broj osoba testiranih na HIV je izuzetno mali, tako da je vjerojatno kako u BiH ima znatno više osoba koje žive s HIV-om (PLHIV) nego što pokazuju službeni podaci. Također, kada je riječ o ovom oboljenju, važno je napomenuti da je najčešći način prenošenja HIV-a u razdoblju od 1986., kada je zabilježen prvi slučaj HIV-a u BiH, do danas heteroseksualni. Nakon heteroseksualnog načina prijenosa HIV-a, slijede homo/biseksualni i prijenos među injekcionim korisnicima droga, dok se za jedan broj inficiranih ne može utvrditi način prenošenja.
Rizične situacije
Međutim, istraživanje je pokazalo, između ostalog, da znanje zdravstvenih radnika o načinima i putevima prijenosa HIV-a, kao i drugim činjenicama vezanim uz HIV/AIDS, nije na zadovoljavajućoj razini i da uglavnom nema statistički značajnih razlika između pojedinih entiteta i Brčko Distrikta. Naime, samo 17,1% ispitanika zna sve puteve prijenosa HIV infekcije kada su u pitanju tjelesne tekućine, i slična je razina znanja po entitetima i u Brčkom. Najvišu razinu znanja pokazali su doktori medicine, a najmanju stomatološki tehničari. Rezultati istraživanja ukazuju na nezadovoljavajući stupanj poznavanja i primjene mjera zaštite na radu u kontekstu prevencije HIV-a. Najčešće riskantne situacije zdravstvenih djelatnika u radu s pacijentom su kontakti s krvlju pacijenta ili drugim tjelesnim tekućinama preko oštećene kože, zatim ubodi iglom, prskanje u oko ili neku drugu sluznicu, a najrjeđe su to ozljede oštrim predmetom. Postotak zdravstvenih djelatnika koji u radu primjenjuju sve mjere zaštite od infekcije skoro je zanemariv. Nijednu mjeru, kao i jednu ili dvije mjere, primjenjuje približno po jedna trećina zdravstvenih djelatnika.
Diskriminacija postoji
Najrjeđe ih primjenjuju laboratorijski tehničari, a najčešće doktori stomatologije. Većina ispitanika, njih 60 posto, izjavila je da ne izbjegava dodirivati odjeću i stvari pacijenata za koje se zna ili za koje se sumnja da žive s HIV-om/AIDS-om, zbog straha da bi se mogli zaraziti. Više od polovine zdravstvenih djelatnika ne odlaže medicinski otpad zajedno s ostalim otpadom u korpe ili plastične vrećice. Oko dvije trećine ispitanika uvijek odlaže medicinski otpad na adekvatan način, tj. u neprobojne kontejnere. Stavovi zdravstvenih djelatnika ukazuju na značajan stupanj diskriminacije prema osobama koje žive s HIV-om. Tako je 78% zdravstvenih djelatnika izjavilo kako je vidjelo ili čulo za bilo koje diskriminirajuće ponašanje prema pacijentu koji živi s HIV-om u svojoj zdravstvenoj ustanovi. Za diskriminirajuće ponašanje prema osobama koje žive s HIV-om u svojim zdravstvenim ustanovama su u najvećem postotku vidjeli ili čuli doktori stomatologije, 82%, i stomatološke sestre/tehničari, 89%, a u najmanjem postotku doktori medicine, 66%. S druge strane 26% ispitanika izjavilo je da se boji dati injekciju osobi s HIV-om/AIDS-om, bez razlika među profesijama zdravstvenih djelatnika. Većina ispitanika, 59% smatra da je najčešći način zaraze HIV-om među zdravstvenim djelatnicima na radnom mjestu, 18% se s tim ne slaže, a 22% nije sigurno.
