Odluka žirija, u čijem sastavu su bili Spasoje Ž. Milovanović (predsjednik), Mirko Demić i Dušan Petrović, bila je jednoglasna, a mlada dramaturškinja je pobijedila za ostvarenje Ostvarenje “Mali ratovi i kabine Zare”.
– Iskreno, bez lažne skromnosti, nisam se nadala nagradi. Ali to je malo posljedica mog životnog stava, volim ne očekivati ništa, pa se razveselim kad dobijem ponešto ili sve. Volim se pričuvati od razočaranja. Svejedno sam se jako iznenadila. Bila sam s prijateljicom u trgovini na Kopaoniku kad su mi javili i počela sam usred trgovine zimske opreme vrištati od sreće. Eto, toliko nisam očekivala, ispričala je Vida Davidović, javlja Nov.rs.
Vida Davidović rođena je 1998. u Istočnom Sarajevu. Osnovnu i srednju školu završila je u Banja Luci, diplomirala je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, odsjek Dramaturgija. Trenutno je na master studijama na FDU na smijeru Teorija dramskih umjetnosti i medija. Pisala je nekoliko predstava za djecu za Pozorište lutaka „Pinokio“, asistirala na tekstu „S druge strane jastuka“ (Pozorište na Terazijama), radila adaptaciju „Don Žuana“ u režiji Marka Misirače povodom otvaranja pozorišta Teatrijum, kao i „Sna letnje noći“ za opersko izvođenje (Festival Operosa). Njeni komadi i dramatizacije izvođeni su u BITEF Teatru, Kraljevačkom pozorištu, Knjaževsko-srpski teatar, Banjolučkom teatru, festivalima… Scenaristkinja je filma "Matura u režiji" istog reditelja koji je dobio posebnu nagradu na Festivalu kvir filma Merlinka…
Koja je tema i tko su junaci vaše drame, stvarno neobičnog naslova?
- Kada me ljudi pitaju o čemu su “Mali ratovi i kabine Zare”, uvijek kažem: drama o anoreksiji. Zapravo, i nije baš. Drama je o transgeneracijskoj traumi i načinu na koji ona u obitelji vodi u autodestrukciju mladih. Također, i o nemogućnosti da se odraste, potrebi da se tijelo zaustavi u namjeri da postane žensko (ili seksualno) i trenutku u povijesti kada ratovi prestaju da se vode na frontovima i počinju se voditi u sebi, na sebi i pred ogledalom. S tim u vezi, u “Malim ratovima i kabinama Zare” imamo dvije paralelne priče. Jedna se događa u ratu, druga u miru, jedna prati majku, a druga kćerku. A, obje su u dramatis personae označene kao Mala. Priče su postavljene kao u ogledalu, pored dvijee Male, u obje priče su neki arhetipski likovi: Drugi kao srodna duša, Muškarac kao netko za kog se nadamo da će nas izvesti iz rata, Majka kao ona koja znači hranu, ali u ratnoj priči i žensko iskustvo preživljavanja ratova i ratova na Balkanu… Tako, drama je o tijelu i o traumi, konačno. To joj je nekako tema.
Što vas je potaknulo da se bavite ovim spektrom tema?
- Čitala sam Juliju Kristevu u tom trenutku i mnogo sam se zainteresirala za njene teorije abjekcije i odnosa majki s kćerkama. Mjesto koje nije mnogo obrađivano u prethodnim psihoanalitičkim teorijama, a po kojim razne neuroze nastaju kao potreba da se istovremeno pobjegne, ali i identificira s figurom majke. To je naročito manifestno u slučaju anoreksije gdje se hrana (majka) odbacuje, a istovremeno se ženstvenost i odrastanje zaustavlja mršavljenjem, gubljenjem menstruacije… Jednostavno, bio mi je uzbudljiv taj procep između želje da se vratimo na razinu djeteta i da, istovremeno, pobjegnemo od toga što je majka za nas predstavljala u djetinjstvu - ako ostavim hranu ostavio sam majku. To su neke stvari koje su univerzalne i ne toliko specifične za podneblje. E, sad, mi u Bosni i Hercegovini imamo te iste nespecifične i univerzalne majke koje su prošle na sve to niz traumatskih posledica vezanih za ratno razdoblje. Tu se priča dodatno komplicira.
U kojem smislu?
- Odnos s tijelom i figurom majke je svakoj ženi na svijetu zavrzlama, ali kad se tome doda i činjenica da to tijelo svaki minut može biti razoreno granatama ili morbidnim seksualnim projekcijama Drugog, ja zaista ne znam kako se iz toga izlazi. To i moje junakinje pokušavaju shvatiti. Iako, mislim da ni one u tome nisu uspjele.
Kakva je budućnost drame koja osvoji ovu nagradu?
- Postavljat će se, to je to što znam (smeh). Šalim se, nešto se pokušavamo dogovoriti, ali polako. Mislim da o tome još ne bih trebala pričati.
Dok ste pisali, jeste li zamišljali tko bi junake drame “Mali ratovi i kabine Zare” igrao na sceni?
- To uvijek radim, ali neka to ostane moja tajna i maštarija. Jedino što znam jeste da bih voljela da ima mnogo šljokica na sceni i da jedna od glumica nosi čarapice sa roze čipkom. Ništa više ne bih otkrila. I da, volela bih da Mala iz rata bude strašno lijepa, a da Mala iz sadašnjosti jako lijepo pleše. To sam napisala i u tekstu.
Kojim temama volite da se bavite u svojim tekstovima?
- Odnosom prema tijelu, odrastanju i seksualnosti. Volim se baviti i različitim utjecajima traume na razne stvari – na sjećanje, na krivnju, na sram. Ne volim dijeliti teme na muške i ženske ili što god, ali najviše volim pisati o ženama i njihovoj seksualnoj krivnji, sramu i potrebi za potiranjem tijela usljed neugodnih ili razarajućih iskustava. To je tako za sad, ja trenutno odrastam, pa je prirodno da mi je tu negde i fokus. Upravo sam završila prvu ruku romana, dva tjedna pre nego što sam dobila nagradu. Nastao je iz mog diplomskog scenarija. I tu su, u stvari, teme slične kao i ovdje.
Stječe se dojam da mnogo pišete. Stižete li čitati i ići u kazalište?
- Zvučat će strašno pretenciozno, ali baš rijetko čitam suvremenu književnost. Ja sam odrasla na klasičnom romanu i najviše na svijetu volim francuski realizam i naturalizam. Tome se zauvijek i uvijek vraćam. Od iole suvremenih autora najviše volim Olgu Tokarčuk i Elfridu Jelinek. I imam novog omiljenog pisca, Juna Fosea, autora “Melanholije”. Trenutno čitam “Teške ljubavi” Itala Kalvina, jer nemam kapacitet za čitanje romana, pa mi leži da pročitam po jednu kratku priču na dan. Pokušavam mjesecima probiti se kroz “Kritiku čistog uma”. Godi mi, samo ne znam koliko išta razumem. Polako. U kazalištu volim gledati doslovno svaku dobru predstavu. Toga je tako malo da nešto, što bi me inače nerviralo, sada prestaje da me nervira i počinjem voljeti sve što je samo iole dobro režirano. Tu sam već bijesna, možda trebate pričati s nekim malo blagonaklonijim.
