Jesen stiže, dunjo moja,
ne miriše više cviće,
zumbul, lale, ljubičice...
Tako pjeva slavni splitski glazbenik Oliver Dragojević (1947. – 2018.).
U daytonskoj Bosni i Hercegovini ne mirišu ljubičice. Pa ni one koje se po osunčanim travnatim obroncima mogu naći i ubrati uz rijeku Bunu.
Totalna metastaza podjela i nesporazuma zahvatila je i prividno zdrava tkiva bosanskohercegovačkih brda i dolina. Ni jedan postdaytonski događaj ne obećava mir i napredak, osim lude nade da će netko drugi, netko moćan i dobronamjeran poduzeti potreban i častan politički poticaj.
U Predsjedništvu zemlje i Vijeću ministara vladaju međusobno nepovjerenje i politički nesporazumi. Kao da su svi planovi izgubljeni, kao da je sve pošlo kud ne treba i kako ne valja i, konačno, kao da su prevladali opaki ljudi, a oni se drugi umirili i čekaju rasplet. Kako postdaytonsko vrijeme sve više odmiče, nesporazumi postaju sve ozbiljniji i opasniji.
Onima s izvana se ne žuri.
Zemlju su i tako pretvorili u laboratorij u kojem na putu prema istoku obavljaju zanimljive političke pokuse. Pretvorili su je u sitniš kojega se, jedni i drugi, u svakome času bez problema i posljedica mogu odreći. Ona je i tako "sklepana" po modelu kakav na ovom svijetu ne postoji. U našem narodu može se čuti pošalica: "Drži vodu dok majstori odu".
Po modelu u kojemu se, poput korova, proširilo političko naguravanje jer mnogi nisu tamo gdje bi željeli biti pa bi se, pod svaku cijenu, željeli odmaknuti od onih koji ih preziru i ne podnose. I onih od kojih ih dijeli povijest, drugi svjetonazor, druga religija i drugo pismo.
I nije to nikakvo čudo.
U našim narodima, koji su stoljeća proveli pod Osmanlijama, Ugrima i komunistima, nekad manje, a nekad više, pojavi se snažan poriv za kolektivnom slobodom. Nekada je taj poriv toliko snažan i poletan da se u ostvarenju vjekovnih težnji i zločini znaju dogoditi. Zato se takvo "prevratno" vrijeme mora brižno nadzirati da se ponovno ne bi dogodili Jasenovac, Srebrenica, Maceljska šuma i bleiburška poljana.
Vrijeme prolazi, a luđačka košulja bivšega visokog predstavnika Wolfganga Petritscha, omalena i golobrada Austrijanca, i dalje je pod grlom zakopčana. Njegovu političkom mandatu treba se češće vraćati, analizirati ga i o njemu pisati.
Prije dvadeset i tri godine (6. travnja 2001.) na iznimno uspješnu Hercegovačku banku poslao je tenkove i razorio je. Bio je to brutalan obračun s hrvatskim narodom, njegovim političkim nastojanjima i gospodarskim usponom. Jednom učinjeni gruba nepravda i nasilništvo ne daju se lako ispraviti i otkloniti, pogotovo se ne mogu tako lako zaboraviti.
Nikada ne treba zaboraviti da je u financijskim tokovima Federacije Bosne i Hercegovine Hercegovačka banka uspješno sudjelovala u omjeru koji je bio na razini, zamalo, jedne polovine. U tom je brutalnom obračunu četiri tisuće gospodarskih subjekata i zamalo stotinu tisuća štediša ostalo bez svojih novčanih sredstava.
Tko je odgovarao za uništenje privatne Hercegovačke banke?
Nitko!
Je li netko bio osumnjičen i procesuiran za ovo gospodarsko nasilništvo?
Nije!
Hercegovačka banka je razorena.
Opljačkana i poslana u stečajni postupak.
Pokopana je!
Nasuprot tomu, njezini čelnici, ni krivi ni ikom dužni, bili su izloženi ozbiljnom kaznenom postupku i progonu. O kakvoj međunarodnoj zajednici i univerzalnoj pravdi govorimo i sanjamo!?
"O, sram i grdoba", pjeva slavni pjesnik.
Konačno, Daytonskim mirovnim sporazumom zemlja je pretvorena u uzak, sklizak i zagušljiv prolaz i nitko ne zna kuda nas vodi i kamo bi nas mogao odvesti. Teško je iz takva prolaza doći do čistog i svježeg zraka ako je okolo sve zatrpano neredom i zagušljivim nesporazuma.
Hoće li nadolazeći izbori rasvijetliti nagomilane nevolje i na odgovorna mjesta dovesti odgovorne ljude? Hoće li se nakon toga zemlja uspraviti i konačno početi u miru živjeti, razvijati se i napredovati?
Inače, poluslijep i polupismen čovjek vidi da je Bosnu i Hercegovinu zahvatilo opasno beznađe, kao da se nad zemljom nebo zatvorilo pa Svevišnji ne čuje vapaj i molitvu obespravljena puka.
Zabrinuti za sudbinu svoje djece, ljudi iz zemlje odlaze kao da je kugom i koronavirusom zaražena. Ustroj države po modelu dva entiteta i tri naroda, po mom mišljenju, generator je svih nevolja i mnogih nesporazuma. Je li u tom, meni nejasnom Daytonskom mirovnom (ne)sporazumu ucrtano nešto što je nama nepoznato?
Je li tamo nacrt onoga što će se jednoga dana objelodaniti i dogoditi?
Međutim, veliko je pitanje hoće ili utroba izdržati i u sebi zadržati gnoj koji se nakupio i koji bi se još ove jeseni mogao izliti.
Kome to nije jasno?
Inače, sve u svemu teško je živjeti u zemlji raspete sudbine. Teško je biti malen i nemoćan, a svjestan da s jedne, druge, treće i svake strane dolazi netko tko može učiniti što god hoće. Kao što je bilo i do sada u toliko minulih stoljeća. Zapravo, najteže je biti malen i nemoćan jer na takva nasrće geostrateški i kolonijalni poriv.
Svejedno je!
S njima dobra nema!
Nema ni s ljudima zamagljenih političkih pogleda.
Jednom prigodom bivša predsjednica Skupštine Republike Srbije reče da ne zna tko će pokopati umrlu Hatidžu Mehmedović, predsjednicu Udruge Majke Srebrenice, muž ili sinovi, a znala je da su joj u srebreničkom genocidu svi pobijeni. Jedan banjolučki političar reče: "Kada toliko slavite navodni srebrenički genocid, pričekajte novu priliku i onda ćete imati što slaviti." Za ovako opake i morbidne poruke nositelja političke vlasti nitko nije odgovarao.
Vjerojatno je zato general Koča Popović (1908. – 1992.), čovjek sorbonske naobrazbe i uljudbe, rekao: "Politička bagra i brabonjci zaluđuju nas, zaglupljuju, unesrećuju i s prvim se susjedima svađaju".
Slavni srpski književnik Filip David (1941.), mudar i razborit čovjek, piše:
"Srbija je zarobljena u svojim političkim zabludama i neprestano izaziva sukobe sa susjedima. Dnevni tisak neprestano riga neograničene količine mržnje i laži. U predsjedniku Aleksandru Vučiću budi se duh njegova učitelja, mentora i promotora dr. Vojislava Šešelja."
Tako mladi poletarac u ratu po Lici i Kordunu neupućenoj i zavedenoj masi govori: "Ovo će sutra biti naše!" Što je još tragičnije i opasnije – kao predsjednik države kaže da se danas u Kninu vije hrvatska šahovnica koja tamo nikada nije bila ni stolovala!
Sumaglica izvire ispod lister odijela i sunčanih naočala novopečenih političara, znanstvenih rasprava o Jasenovcu, srebreničkom genocidu, hrvatskoj Oluji, srpskoj Noći sjećanja i islamskom fundamentalizmu. Velike su to i teško premostive prepreke na putu prema Europskoj uniji, zajednici uljuđenih europskih naroda.
Nesporazumi su na svome vrhuncu. Kao da je na balkanskim brdima sazrelo vrijeme za nove obračune i nova prekrajanja postojećih granica.
Znaju to i oni koji pale šibice na zgarištu koje tinja. Nitko nije voljan općim referendumom upitati ljude kakvo unutarnje uređenje zemlje žele i što bi trebalo učiniti da se iziđe iz društvene agonije kako zemlja ne bi doživjela sunovrat i nestanak. U protivnom, naša mala lađa što pušta na sve strane, kako pjeva Ljupka Dimitrovska, mogla bi se nasukati na stijene Ivan-planine ili Zelengore.
Svejedno…
Pred nama je vrijeme izbora.
Zato treba zapaliti svijeće i s njima hodati u potrazi za osobom i osobama koje bi nas mogle izvesti iz nadolazeće tmine. Na novim izborima moraju pobijediti moralno, građanski i politički stručni ljudi, oni koji su najbolji i najsposobniji. Moraju pobijediti oni koji mogu razumjeti i pratiti raspoloženja i nastojanja onih koji su ih na vlast doveli. Ako to i ne znaju ili ako to ne osjećaju, od takvih vladara neće biti ništa. Zato je potrebno birati odlučne, časne i sposobne ljude.
Treba bježati od onih koji svojim krezubim mislima i projektima pale novu vatru na zgarištu minulih desetljeća.
U protivnom, noći naše zemlje postat će sve dulje.
Zaprijetit će mrakom posljednjih dana.
